Duda Mahaluša u epizodi Velkam tu Mon Blam

“Kako sam se izblamirala”, jadala se Amra sva zajapurena. “Sretnem ih na ulici… znaš onog Nedima, čija je sestra živjela preko puta nas, ona plava, mršava…?” Pojma nemam, ali klimam glavom da joj ne remetim koncepciju. “E”, nastavlja ona, “idem ja tako s posla, kad na stanici on s nekom… Jedva sam ga poznala. Javi se on meni, javim se i ja bogznakako. Zapričamo se sve u šesnaest. ‘Da vas upoznam’, veli on. ‘Ovo je Maja, moja vjerenica.’ ‘Oooo, stvarno? E pa, baš mi je milo…’ A ona ogromna, kao trokrilni ormar, Dudo, veću ženu odavno nisam vidjela. I tako, znaš mene, ni pet ni šest, pitam: ‘Pa, kad će prinova?’. Računam, ako mu je vjerenica, pa još s onolikim stomakom, nema tu šta… Brat bratu, osmi mjesec. E, tu nastane tajac. ‘Mislim, kad vam je termin…?’, ponovim, u slučaju da se nismo razumjeli. Ona me gleda, vidim, ne bi joj pravo. On krenuo da vadi stvar, kao: ‘Pa, polako, radimo na tome, ima vremena…’ A ja – u zemlju da propadnem. Sreća, pa naiđe autobus. Kako sam mogla da znam da nije trudna, kad joj je stomak do zuba?!”

 

Taman kad sam mislila da je prekorim kako gura svoj nos gdje mu nije mjesto i kako joj je jezik brži od pameti, ona krenu da se pravda. “Ali dobro, sve u svemu, nije tako strašno, je l’ da…? Mnogo je gore bilo kad si ti onda na sahrani…” Znam, znam… Moj najveći blam ikada i priča koja se u našem skromnom kolektivu već uveliko prenosi s koljena na koljeno. Kolegi iz nabavke umro otac. Star čovjek, siromah, bolestan godinama, znala sam cijelu priču, čak sam mu i neke lijekove nabavljala preko veze. I sad, krenemo nas nekoliko na sahranu. A ja se uvijek spetljam u tako nekim prilikama. I umjesto da mu ljudski izjavim saučešće, ja stanem ispred njega i kažem: “Čestitam”. ČESTITAM?! Vidim ja, on me gleda onako… nekako, neprijatno mu, i tek tad mi dođe do mozga šta sam, guska, izvalila. Krenem nešto da mucam, da se izvinjavam, a sve mislim – zemljo, otvori se. Šta mi bi da mu to kažem, stvarno ne znam, da me neko pita kako, zašto… Ali bi šta bi. Ostade upamćeno to moje “čestitanje” za sva vremena. Eto, to ti je blam. Desi se, a da ne znaš ni zbog čega, ni otkuda, a obilježi te za vjeki vjekov. Bože, kako mi je samo bilo neprijatno svaki put kad bih ga srela. Izvinjavala sam se ja, al’ ne vrijedi – nema nazad. Blam je blam.

 

I to nije sve. U mom skromnom životu nedostajalo je štošta, ali barem je blamova bilo na pretek. “Sjećaš se ono kad si pojela one… one… kako se zovu…”, prisjeti se Amra. Znam. Bilo je to jednom davno, davno, a priča kreće ovako… One of theese days. Ulazim u kuću. Kasno popodne. Mrtva-umorna, gladna, ne znam šta ću prije. Nisam stigla da svratim u radnju, a frižider prazan k’o seoski dom kulture. Jaja, jogurt i sirupi protiv temperature. I tegla ušećerenog džema od prošle godine. Ništa, nula bodova. Na stolu neke kuglice. Mmmm, pomislim, mora da je mama napravila pa donijela. Zna koliko ih volim. Krenem da zagrizem – ne ide. Tvrde li su, bogo moj, šta li je trpala u njih? Probam opet – neće. A i čudno mirišu. Prelomim onu jednu, jedva nekako, krenem da muljam po ustima i sve mi nešto čudno, al’ ne odustajem. Gladna sam, mislim se, daj šta daš. I tako, žvaćem li žvaćem, al’ nikako… Utom Emir izlazi iz kupatila. Gleda mene, gleda one kuglice. Pa opet – gleda mene. “Šta je?”, promumlam punih usta. Počinje da se smije, i to ne da se smije kulturno, ne – on se trese od smijeha, suze mu idu, pridržava se za stomak koliko mu je smiješno. ŠTA, zaboga? Reci i meni, da se i ja smijem, kažem mu dok se vrtim oko sebe tražeći bilo kakve tragove komike. Jeste, znala sam ja da izađem iz kuće s viklerom na glavi, i to je bilo smiješno. Znala sam da odem na posao sa najlonkama ‘’od juče’’ koje vire iz nogavice. I poslije smo se svi smijali. Ali šta je sad smiješno? “Govori!!!” “To… to”, pokušao je da dođe do vazduha, “moji… mamci… za šarana”, uspijeva da procijedi i ponovo počinje histerično da se smije. Ne znam zašto, ali meni uopšte nije smiješno.

 

Naravno, priča je postala antologijska. Gotovo mitska. Anegdota koja se nadugačko i naširoko prepričavala po kojekakvim porodičnim okupljanjima, rođendanima, slavama. I što je najgore, svi su se redom valjali od smijeha, i svaki put bi priča imala drugačiji radni naslov. Kako se Duda konačno upecala ili Kako je Duda zagrizla mamac i tome slično. Na kraju, smijala sam se i ja (a šta sam drugo mogla?), ali uvijek bi ostao taj otužni ukus u ustima i onaj ružni osjećaj u stomaku, kad sam ukapirala da to što žvaćem nisu nikakve mamine rum-kuglice, već obične pomije, mješavina stočnog koncentrata, mekinja i nečega čijeg naziva ne mogu ni da se sjetim, ali sa sigurnošću znam da se vrlo cijeni u alaskim krugovima. Eto, tako je Duda ispala som. I to ne običan som, već som kapitalac! 

 

Amra obožava moje blamove. Svi vole moje blamove. A najviše vole kad ih Emir prepričava, jer on to tako lijepo zna da karikira, do detalja. I uvijek doda nešto svoje, nešto novo, tako da na kraju ni ja nisam sigurna kako je stvarno bilo, ali bitno je da svi unaokolo popadaju od smijeha. I džaba se ja branim i pravdam kako nisam ja kriva i kako se uvijek baš meni sve desi… “Jeste”, kaže Emir, “sve se baš tebi desi. ‘Ajde sad lijepo ispričaj ono od prije neki dan.” “Koje?” “Kako KOJE? Pa ono kad si kupila jaknu, a oni zaboravili da ti skinu zujalicu. ‘Ej, zujala je poslije u svakoj radnji u koju je ušla…” I onda ja nemam kud, šta ću – pričam, a svi prisutni se valjaju od smijeha. I otkuda uopšte blam? Kad mi se dešava? I zašto mi se dešava? Uglavnom, kad pokušam da nešto zbrzam ili da ispravim prethodnu grešku, onda redovno lapsusi idu u serijama od po dva-tri… Kad brzo kucam, pa Emiru stigne sms kako sam “skoknula u prdavnicu” ili šefu pošaljem “obavještenje o prolivu (umjesto prilivu) na devizni račun”. I sve to završim jednim “sprdačan pozdrav…” I, da zlo bude veće, stavim još pet ljudi u CC. Da ne govorim kako je jednom i zvanično dobio “s*anje po tekućem računu” (obratite pažnju – slova R i T su jedno do drugog na tastaturi). I eto, tako se malo-pomalo, mic po mic osvaja Mon Blam.

 

“Ma, ne boli ništa, kad ti kažem”, ubjeđuje me Amra u svoju najnoviju super-hiper metodu depilacije. “Ništa vosak, ništa trake, ovo je vrh, majke mi.” ‘Ajde, de, kad ti kažeš. “Dvije šolje šećera, voda, sok od limuna, malo meda i bog da te vidi. Šugar veks, šećerna pasta, gledala ja kako prave na jutjubu”, uporna je. “A je l’ na jutjubu kažu da ne boli ili si ti to sama na svojoj koži probala?”, i dalje sam skeptična. “Ma, ne boli, vidjećeš.” (Ne znam zašto – i dalje joj ne vjerujem.) I tako, ulijećemo u kuhinju, Amra sipa, miješa, kuha, špinuje. Poslije nekoliko minuta, šećer se karameliše i poprima onu lijepu ćilibarsku boju. “Eeee, pa to super miriše”, primjećujem. “Kao one šećerleme što su nam pravili kad smo bili mali.” “Aha. A ne trebaju ti ni tračice, čim se malo ohladi, super se skida.” “A sigurno ne boli…?” “Ne boli, šta ti je…” I tako, nakon što mi je svesrdno “pomogla” oko depilacije, ostavlja me u podlivima, sa ispucalim kapilarima, mrežom vena na nogama, koja se širi poput riječnog toka na geografskoj karti, i u potpunoj agoniji. Šugar veks, malo sutra. “Gdje ću s ovim?”, pita me, držeći onu činiju sa pastom. Spusti gdje hoćeš, skloniću poslije, kažem rezignirano. “E, pa, odoh ja onda”, dodaje s vrata. “Biće to sve OK, samo namaži neku hidratantnu kremu”, pokušava da izgladi stvar. Aha, kako da ne, sutra sam ko nova. Budim se iz poslijepodnevne kome. Emir nešto prčka po kuhinji. “Dudo..?” “Molim…?” Kakve su ti ovo bombone…?” “Bombone…? BOMBONE..!!!” O, neeee…. Velkam tu Mon Blam.

 

 

I otkuda uopšte blam? Kad mi se dešava? I zašto mi se dešava? Uglavnom, kad pokušam da nešto zbrzam ili da ispravim prethodnu grešku, onda redovno lapsusi idu u serijama od po dva-tri…

 

 

Ilustracija: Dreamstime