Duda Mahaluša u epizodi… 10, 9, 8, 7…

Duda Mahaluša u epizodi… 10, 9, 8, 7…

SHARE
Foto: Mladen Sekulić
Foto: Mladen Sekulić

OK, još je jedna na izmaku. Godina, lekcija, kako god. Što sam naučila? Ne znam. Neuspješna sam u toliko toga…

I dalje ne znam staviti maskaru tako da mi se ne preslika na donji kapak. I moj pogled nije vamp kao kod onih ljepotica s plakata. Ne znam konturirati lice, niti nanijeti puder tako da prikrijem nesavršenosti. Moj ruž ne traje duže od sat-dva. Dok dođem do predjela – već ga nema. Moja koža nije podmlađena, a bore su i dalje tu. Nisam postala stručnjakinja za selfi i uglavnom ispadnem preloše. Moje butine su obećana zemlja za celulit i strije. Držala sam sve moguće dijete i ništa. Skinem kilu, vratim dvije. I dalje sam u ljubavi s ugljenim hidratima i ta ljubav cvjeta kako dan odmiče. Najviše se volimo naveče, uz neki film ili seriju. Kupujem integralne žitarice i uravnotežene obroke i slažem ih na najvišu policu u kuhinji. Čuvam ih, valjda, za dan kad odlučim da ću stvarno biti neko ko se brine o sebi. Do tada – jedem tako da se ponekad i sama sebe posramim.

Dežurni krivac
I ne krivim sebe samo zbog pogrešne hrane. Krivim sebe zato što i dalje pijem vodu iz slavine uprkos tome što znam da onaj pijesak iz bubrega neće nestati sam od sebe. Krivim sebe zato što moje članarine u teretani propadaju i što od 10 termina iskoristim svega jedan ili dva, tokom kojih uglavnom zabušavam. Krivim sebe zbog crnih hlača u koje se i dalje ne uspijevam uvući. Krivim sebe zato što ne želim imati psa. Sve normalne porodice imaju pse. Psi su dobri za socijalizaciju, pročitala sam. Nigdje nije pisalo da je imati psa isto što i imati dijete, jer i o kućnim ljubimcima se treba brinuti. A Beba želi retrivera, ni manje ni više nego – velikog, dlakavog retrivera.

Pasji život
“Ne mogu ti nabaviti psa”, rekla sam Bebi neki dan. “Ni za Novu godinu, ni za Božić, ni za rođendan, nikad. Zato što pas nije za stan. I zato što se psi linjaju. I imaju svoj karakterističan miris. I moraš ih izvesti u šetnju tri puta na dan, a pas ne može sam izaći, otključati vrata, ući u lift, obaviti ono što mora i vratiti se kući. Ne mogu ti nabaviti psa zato što znam da će sve to na kraju pasti na mene. Ustajaću sat vremena ranije samo da bih uspjela prošetati psa kojeg si ti željela, hodaću u šest ujutro s vrećicom u džepu, a nekad slatko štene, koje je sada zvijer veličine omanjeg teleta, vući će me po parku… Čistiću mu šape prije svakog ulaska u stan i pronalaziti njegove dlake na najrazličitijim mjestima. Zato što si ti to željela. Ne mogu ja to. Ne mogu i tačka.” Pogledala me onako tužno i zatvorila se u sobu. “Stvarno si grozna”, dodao je Emir čisto da me pokopa još više.
Kao da mi ovo nije bilo dovoljno.

Samo bez brige
Grozna sam. Tačno. Sebična? Možda. Umorna? Sigurno. Opterećena glupostima? Apsolutno. U praksi to zovu – anksiozna. Zato ne želim donositi krupne novogodišnje odluke. Ne želim čarobnu dijetu koja uspijeva. Ne želim ni stati u one hlače. Više od svega želim se prestati brinuti zbog gluposti. Život bez briga bio bi ravan šestici na lotu. Uživanje u samom životu – čista sedmica. Premija. Jer pas nije razlog za brigu. Kosa bez volumena nije razlog za brigu. Kao ni prevelik račun za struju. Ni vaga koja se zakucala na 65 kilograma. Klimakterična majka i otac s dijagnozom krize srednjih godina nisu razlog za brigu. Četvorka iz muzičkog svakako nije nešto oko čega se treba brinuti. Male grudi? Široke butine? Prosječan broj kalorija po obroku?

Vježbanje zahvalnosti
Sljedeći put kad pomislim kako život baš i ne ide onako kako sam zamišljala, želim da me neko uštine, pa da dođem sebi. Jer čak i tankom kosom bili bi zadovoljni oni koji kosu nemaju uopšte. Oni koji su kosu izgubili na hemoterapiji, recimo. Račun za struju? Pa neka, šta bi bilo da nemam struju uopšte? Majka koja hoda okolo s peškirom oko vrata i bori se s valunzima? Odlično! Koliko ljudi ni nema majku? Koliko bi ljudi dalo sve na svijetu da samo još jednom zagrle svoje roditelje? Biće da svijet propada zbog ocjena nižih od petice. I da su sve oči uperene u moje poprsje i bedra, pa kako se gdje pojavim – svi samo o tome pričaju? Kako da ne.

3, 2, 1…
Da znam da ovaj svijet broji svoje posljednje dane, da li bih se stvarno brinula o stvarima o kojima se danas brinem? Ne, mislim, stvarno mi nije lako… Ovaj ili onaj džemper, veliki je to problem. Znaš li, Dubravka, tikvo jedna, koliko je nesretnika sinoć zaspalo pod vedrim nebom? Koliko njih je provelo noć na klupi, u nekom parku, bez igdje ikoga, bez igdje ičega? Koliko je ljudi, nepoznatih, potpuno nevidljivih, onih koje ne primijetiš na ulici, možda ostalo bez nekog svog? Koliko njih neće imati s kim dočekati praznike? Nekome možda i nije do slavlja. Neko će Novu godinu dočekati potpuno sam. Neko će sjediti u mraku čekajući da telefon zazvoni. Neko neće imati koga zagrliti. A ti broj svoje kalorije…

Problemi, problemi
I da… Nastavi se žderati, i glodati, i živcirati zato što ti je frizerka pogriješila boju kose, pa sad kad se ispire – vuče na žuto. O, da, biće da je to problem, i to toliki problem da treba da otkažeš onu večeru, i šetnju po gradu, i sve. Jer, zaboga, kako ćeš među ljude takva? Naravno, potrudi se da te onaj mesar zapamti za sva vremena zato što ti je uvalio miješano umesto čistog junećeg. Vau, stvarno nezgodno. Sigurna sam da niko neće htjeti ni okusiti tvoju sarmu i svi će se u čudu nadvijati nad loncem, eto – ko bi rekao da miješano mljeveno može tako upropastiti sarmu?

Kako biti čovjek
Mislim, stvarno, ovaj svijet ne propada ni zbog važnijih stvari, pa neće ni zbog jedne sarme. Budi čovjek, Dubravka. Budi dobra osoba. Nazovi majku. Poslušaj šta ti priča, nemoj samo držati tu slušalicu na uhu i programirano ispuštati poneko “hm”, “mhm” i “aha”. Reci joj nešto lijepo. Reci joj da ti je drago što je imaš kraj sebe, živu, zdravu, klimakteričnu. Reci joj da je tata dobar muž, da mu je stalo, ali da je od one sorte koja to ne pokazuje lako. I da mu ne uzima za zlo. Reci joj da se ne brine. Da će sve biti u redu. Da ima tebe. Što god da bude – ima tebe. Zagrli svog muža prije spavanja. Reci mu da ga voliš, iako nemaš običaj da izjavljuješ ljubav radnim danima. Poljubi Bebu. Uvijek i više puta – poljubi Bebu. Beba izađe iz sobe. “Mama, a ako mi nećete kupiti psa, mogu li onda barem dobiti brata ili sestru?” Zagrcnem se. Emiru ispadne kašika. “Bebica je za stan”, kaže moje dijete. “I ne linja se. I lijepo miriše. Mamice, pliiiz!” “Kako si rekla da se zove ona pasmina, dušice?”

NEMA KOMENTARA

Ostavi komentar