Categories Duda Mahaluša

Duda Mahaluša u epizodi… Da danem dušom!

Foto: Mladen Sekulić

Kad muškarac kupi motor, ofarba kosu ili ode na skijanje s društvom, to je u redu. Kad dijete poželi da prespava kod prijatelja, pa da ode kod bake na nekoliko dana, i to je u redu. Ali kada žena hoće malo oduška, onda – ili je hvata kriza srednjih godina, ili je našla ljubavnika, trećeg nema!

Idem, rekla sam mu. I da znaš da jedva čekam. Sita da se odmorim, i od kuće, i od tebe i od ručkova, večera, peglanja – svega! Tri dana mozak da odmorim, eto!” “Ja i dalje ne znam zašto ideš”, rekao je. “I šta da kažem kad me pitaju gdje si?” “Kaži, otišla u banju da dane dušom.” ”Znam”, reče moj muž. “Ali to nekako ne ide – žena da ide sama u banju.” “Što?” “Pa ne znam, eto tako, prosto mi čudno.” “Čudno? Pa ti onda reci da sam otišla s drugaricom. Ili još bolje – s ljubavnikom. Ionako će svi to pomisliti. I kaži da je to jedan naočit, markantan gospodin, nemoj da me brukaš pred svijetom.”

NEŠTO MALO DA PROMIJENIM

“A je l’ baš moraš da ideš”, upitala je mama. “Mama, moram! U stvari, ne moram. Želim da idem. A to ti je gore od moranja. Želim malo da promijenim.” “Šta da promijeniš, šta ti fali?” “Mama, želim NEŠTO da promijenim, kako ne razumiješ? Da li si ikada imala želju da promijeniš svoj život, da promijeniš zemlju, vazduh, vodu, sve?” Mama se zamisli. “Jesam, imala sam želju da mijenjam, ali zaista mijenjala nisam nikad. Barem ne zemlju i vodu. Meni kad je dolazilo to da mijenjam, odem kod frizera, ofarbam se, ošišam, premjestim stvari po kući… Nije baš da sam išla u banju, sama, ali ti si sva na onog tvog oca, ista narav, isto sve, pa neću ni da te pitam da l’ ti je palo na pamet možda šta će svijet reći… Žena ostavila muža i dijete i otišla da uživa.” “Ostavila… otišla… uživa… sve gore od goreg. Strašno, mama! Zar me i ti osuđuješ? Zar nemaš želju da mi bar malo bude lijepo? Kakva si ti to majka uopšte? I šta ima loše u tome što ću se dva dana razvlačiti po bazenu, što će me mazati blatom, stavljati mi vruće kamenje na leđa i što ću se opustiti?” “Mogla sam i ja ovdje da te mažem blatom, ništa ti ne bi falilo. I vruć kamen bih našla”, reče mama. “Lijepo onaj kojim kupus pritiskamo stavim u rernu, ugrijem i eto ti relaksacije. Sigurno nemaš nikog… drugog? Znaš da mami možeš sve da kažeš.” “Nemam nikog, mama. I ne pominji mi to više. Samo mi obećaj da ćeš ih obilaziti”, zamolih je na kraju. “Zašto da ih obilazim, tvoja kuća – tvoja briga, šta ja imam s tvojim mužem?” “Dobro, mama, onda mi obećaj da ih nećeš obilaziti.” “Ja?”, brecnu se. “Ni u ludom ludilu.”

KRIZA SREDNJIH GODINA?

“Blago tebi”, reče Gaga. “Ideš da se odmoriš. Šta bih ja dala da mogu da se sklonim negdje na dva dana… Samo da više ne gledam jedno te isto. Sad su mi jasne one žene što im u neko doba samo pukne film, spakuju se i aj’ zdravo. I onda kažu – kriza srednjih godina… Kakva kriza srednjih godina, nema to veze s godinama, nego je konačno nesrećnici došlo iz repa u glavu. Da smo pametne pa da jednom mjesečno sebi priuštimo jedan takav vikend, a ne – mi čekamo pet ili deset godina pa ćemo onda. Mora čovjek da ima ventil, i da se osami ponekad, da pobjegne od svih. Ja ne znam kad sam posljednji put bila sama – ako je Bogdan na poslu, Mrvica je u kući. Kad ona ode u školu, eto ti njega na vrata. I stalno neka galama, dreka kroz kuću. Hoću, brate, jednom da budem u nekoj tišini, da ležim i da ne čujem ništa osim šuštanja vode u cijevima. Ima li šanse da doplatim za dvokrevetnu? Neću ti smetati, obećavam.”

I tako – krenuh. “Nemoj me zvati”, rekla sam mu. “Javiću ti se kad stignem i to je to, može?” “Pa ti stvarno imaš ljubavnika”, pokuša da se našali. “Dušo, s mojim rasporedom, teško i tebe mogu da servisiram, zar stvarno misliš da u mom životu ima mjesta za ljubavnika?” “Ne znam, ima li?” Pogledah ga pakosno i ostavih odgovor da lebdi u zraku.

MJESTO GDJE ME NIKO NE ZNA

Ne. Nemam ljubavnika. Zapravo, nemam nikoga osim muža, djeteta, posla i nekoliko prijateljica. Nemam vremena ni za kog drugog. I došla sam do tačke pucanja u kojoj mi treba mir. Prijeko potrebnih četrdeset osam sati u kojih ću nagurati sve ono što inače ne stižem – san, knjigu, šetnju, film… Neko mjestašce daleko od svega ovoga, daleko od ove komode s koje sam jutros obrisala prašinu, daleko od ovog štrika za veš. Preko mi je potrebna neka varoš u kojoj će me dočekati lijepa soba s krevetom veličine mog kupatila i kupatilo veličine moje dnevne sobe, u kojem, za promjenu, neću morati da spuštam dasku. Zamisli – dva dana neću morati ništa. Ni doručak da napravim, ni krpu da uzmem u ruke, ni da se saplićem preko nečijih cipela – ništa. “Nećeš morati ništa – osim jedne stvari”, reče moj muž. “Koje?” “Da mi se vratiš.” “Naravno da ću ti se vratiti. A šta si mislio? Da ću se predomisliti i ostati tamo zauvijek? Volim ja tebe, dragi moj, više nego što možeš da zamisliš. Više nego što ti pokazujem ili govorim. Ali nekad mi naprosto treba da budem ona stara ja. Iako me od stare mene dijeli četiri miliona svjetlosnih godina, iako više ne bih mogla da zamislim da živim onako kako sam nekada živjela – nedostajem mi taj život ponekad. Potrebno mi je da se sjetim sebe, potrebno mi je da zaboravim svakodnevicu, da odem, odaljim se i tako izdaleka pomislim kako i nije sve tako loše ispalo. Kad sam ovdje, počinjem da se gušim. Sve me guši – i ti i ova kuća i domaći zadaci i bijeli veš i šareni veš i pijaca i računi… Znam da je to život kakav sam željela, znam da vas ne bih mijenjala ni za šta na svijetu, ali dođe tako neki trenutak kad poželim da sam na drugom mjestu. Na mjestu gdje me niko ne poznaje. Na mjestu gdje me niko neće pozvati po imenu. Na mjestu gdje ne moram razmišljati da li sam našminkana, dotjerana i gdje me neće biti briga za to šta će svijet reći.”

TAJ ČOVJEK DRUGI…

“Stigla sam”, napisala sam poruku. “Kakva ti je soba”, upitao je. “Velika i lijepa”. “Šta ćeš sad da radiš?” “Da spavam.” “Odma’?” “Odma’.” Ležim. Ne spava mi se. Sile nema da zaspim. Ustanem. Vrtim se po sobi. Uzmem knjigu da čitam, ali ne drži mi pažnju. Upalim TV – ista stvar. Izađem, šetam, sjednem, popijem kafu, da ubijem sat-dva. Pogledam u telefon pa sve hoću da ga okrenem, da vidim šta rade, gdje su, kako su proveli dan… Izguram nekako do popodneva. “Šta radite”, pitam. “Ništa, evo bili u šetnji.” “Je li vam Milanka navraćala?” “Navraćala? Došla i izbacila nas napolje, kaže mora da sredi kuću, da te čisto dočeka, kaže – ima i Duda dušu, pustite je neka se odmori.” “Moja majka to rekla?” “Tvoja majka to rekla. Ako mi ne vjeruješ, pitaj je.” I tako, pade mrak. Zaspah tek u neka doba. Ustanem ujutro pa na doručak. Žvaćem onu prženicu, žvaće ona mene. Pijem kafu, mir, tišina, ptice cvrkuću, sve super – al’ nešto ne ide. Nije to – to. Ne umijem ti ja ni tu kafu popiti ako mi dijete ne skače po glavi, a televizor nije pojačan do sto. Ništa, mislim se… što si odmarala – odmarala si. Ajd ti, Dudo, polako nazad svojoj kući. “Vratila si se ranije”, zavapi Gaga. “Cijeli jedan dan ranije?” “Jesam”, kažem. ”Kriva sam, sudi mi.” “Pa ti nisi normalna.” “Nisam.” “I je li ti sad srce na mjestu?” “Pa šta ja znam, jeste valjda.” Prođe od tog mog vikenda sedam dana, vraćam se s pijace i sretnem komšinicu. Gleda mene, gleda u one kese, veli – pa ne biste smjeli da se opterećujete. “Što?”, pitam ja. “Pa”, kaže, “meni je vaš muž rekao da ste operisali kičmu i da ništa teže od kašike ne smijete da podignete. I da ste bili u banji, na rehabilitaciji.” “Je l’? Moj muž to rekao? Aha. Da vam kažem nešto, komšinice, u povjerenju – nisam operisana, kičma mi je, Bogu hvala, dobro, ali jesam bila u banji, i to drugim povodom, razumijete?” “Živa ste duša, Dudo, reče ona zavjerenički. Imate potrebe, razumije se… A kakav je? Je li čemu?” “Ko?” “Pa, znate, taj čovjek…drugi?” Taj čovjek drugi, sinu mi najednom. “Pa znate već… visok, crn, jedan baš markantan gospodin…”

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *