Categories Duda Mahaluša

Duda Mahaluša u epizodi… Dajem sve od sebe, a ti…

Foto: Mladen Sekulić

Na koje sve kompromise treba da pristanu emotivni partneri da bi pobijedili u trci s vremenom, pretekli otuđenost i mogli se nadati, umjesto samoći udvoje, onom “živjeli su sretno do kraja života”

Moj suprug u posljednje vrijeme dosta razmišlja. Prije nije bio takav, bio je, kako da kažem… praktičniji. Sad, okrenuo se nekim drugim stvarima. I omiljena disciplina mu je razmišljanje naglas. A to zna prilično živcirati, ako mene pitate. Donedavno, s njim je bilo lako. A sad moram paziti na svaku riječ, vrijeđa se za svaku sitnicu, mudruje i gleda u budućnost. Da, gleda u budućnost. Prije je budućnost gledao samo na TV-u, i to kad je bila utakmica s Željom. A sada ga više ni fudbal ne zanima. Postao je filozof. “Znaš, Dudić, nekad tako razmišljam… kako ćemo mi pod stare dane…” “Bože, Emire, što tebi neće pasti na pamet – daj da mi vidimo kako ćemo danas, ko ide po Bebu na trening? Pusti me s tim starim danima.” “Ali, Dudić, ozbiljan sam… Ti i ja smo toliko različiti da se bojim na šta ćemo ličiti kad jednog dana ostarimo.” “Dobro, mužu moj, gledaj to s vedrije strane: ti i ja bili smo različiti i kad smo se spetljali poslije derneka u gimnaziji, pa evo nas – tolike godine proveli smo zajedno! I nedostaje li nam šta?” “Nedostaje”, kaže on. To nije bio odgovor koji sam htjela da čujem. “Nedostaje”, ponovi. “Otuđili smo se. Ujutro samo izletimo iz kuće, svako za svojim poslom, a kad se poslijepodne vratimo, opet svako na svoju stranu… Ti nešto skuhaš, ručamo, onda ja uzmem daljinski, ti uzmeš knjigu ili odeš u sobu i to je to. Nemamo kad porazgovarati kao ljudi.”

ŠTA TE TAČNO MUČI?

“I to tebe muči?”, upitam ga. “Muči te to što nemamo kad da razgovaramo?” “Muči me”, kaže on. “I još više me muči to što nas pokušavam zamisliti iste ovakve, samo 30 godina starije… a čini mi se da se nećemo baš najbolje slagati.” “Je l’…? Pa šta predlažeš… Da se razvedemo odmah sad? Da ne gubimo vrijeme… I šta ti se, molim te, to toliko kod mene ne sviđa da te je već sad strah od starosti sa mnom ?” “Pa ne znam… Nekako si mi se udaljila… Nekako više nisi nježna, kod tebe je sve nekako postalo na ho-ruk, kao da nisi više ona moja Duda. Gruba si mi nekako, ne znaš više prići, zagrliti me… Sve ja moram…” “Izvini”, prekinem ga. “Kada si ti to postao tako emotivan? I nije tačno da sam se promijenila. Isto te volim. Samo nemam vremena baviti se tobom. To se, Emire, zove život. Ljudi se u našim godinama još uvijek bore da nešto stvore. Da poslije ne bude – gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa. Imaćemo kad da se volimo i da razgovaramo. I nemoj mi kukati tu kao neka baba. Čuj ti njega ’nisam ga zagrlila’…” “Pa i nisi.” “Jesam.” “Kad? ‛Ajde ako jesi, reci kad!” Zamislim se. “Ne znam tačno kad. Ali jesam. Sigurno jesam. Uostalom, kao da je bitno kad…”

SAMOTNJAČKA CRTA

“Jesam li se promijenila?”, upitam sljedeći dan Gogu. “Kako to misliš?” “A ne znam ni ja, kaže mi Emir da više nisam ona stara.” “Dušo, niko više nije onaj stari”, potvrdi Goga i odmahne rukom. “Mijenjamo se. Svi. Ne bi ni bilo dobro da ostanemo isti.” Tačno, pomislim. “Ali njemu se ne sviđa to kako se ja mijenjam. Kaže da se udaljavam. Da sam nekako više svoja, manje naša, manje njegova.” “To je zato što se boji da te ne izgubi”, klimne Goga. “Zašto da se boji da me ne izgubi? Cijeli život smo zajedno, kako uopšte više može razmišljati o tome? Sad me još jedino može izgubiti u shopping centru ili tako negdje, a i to nakratko. Zajedno smo toliko dugo da gubljenje više nije opcija.” “Ne misli on na to gubljenje”, kaže Goga. “I ti vrlo dobro znaš da ne misli. Boji se da se ne zatvoriš u svoj svijet, u svoje navike, u svoje misli u kojima više neće biti mjesta za njega. Da vam život ne postane jedna velika samoća udvoje.” Odmahnem rukom. “Da, da”, kaže Goga, “samo ti odmahuj, ali imaš ti tu neku crtu, samotnjačku… Znam te ja, možeš ti vrlo dobro funkcionisati bez ikoga.” “Ja? Nije tačno”, krenem da se branim. “Nije tačno! Ja samo volim ponekad da budem sama. Ima trenutaka kad moram biti sama. Ali to nije ništa nenormalno, moja Gogo, i drugi ljudi osjete potrebu za osamom.” “Je li?”, podiže Goga obrvu. “A koliko drugih ljudi koje znaš idu sami u kino? Ja ne znam nikoga”, kaže. “Osim tebe, Duda. Ti ideš sama čak i u shopping. Koja žena ide sama u shopping? Da te ne znam, već bih se zabrinula.” “Tačno. Idem sama u kino. I sama obilazim radnje. Idem sama na kafu. Više se čak i ne pravim da nekoga čekam. Znam da je to moje vrijeme. Uživam u njemu… Je li to nenormalno?” “Ne znam. Koliko često se događa?” “Prečesto… ako je vjerovati mom suprugu i mojoj najboljoj prijateljici.”

BOJIM SE STAROSTI SA MNOM

Logično, ja sam pehista. Pehista koji se osamljuje već sa svojih četrdeset i kusur. U pravu je Emir što se boji starosti sa mnom. I ja se bojim starosti sa mnom. Mislim, ako sam sada ovakva, kakva li ću biti za 10, 20 godina… Bolja biti ne mogu, samo još gora, samo još veće zanovijetalo nego što sam sad. Dobro. To je to, danas ćemo sjesti kao ljudi, reći ću mu: “Emire, stvari stoje tako i tako … Tačno je, slažem se, nije baš da sam neka nježna ženica, oko mene sve pršti, glasna sam, galamim, gunđam, rijetko se smijem, ali – to sam ja. Volim te, volim te isto kao prije, ali nemam potrebu da to i pokazujem svaki dan, na svakome mjestu. Naša ljubav, naša veza je jedina stabilnost u mom životu, jedino za što se ne moram truditi (znam da ovo loše zvuči), stijena koja će biti tu i danas i sutra i za stotinu godina. Vrijeđa me što misliš da sam se udaljila. Čak i kada se udaljim, ja sam tu. Teško da ćeš me vidjeti da ti se umiljavam, da ti podilazim, ja jednostavno ne radim ništa da bih se tebi svidjela. Kada biram košulju, ogrlicu, donje rublje – biram ono što se meni sviđa. Ja pohujem tikvice zato što ih ja volim, a ti ih voliš zato što voliš mene. Ali to sam ja. I ne znam šta će biti kad budemo imali 70. Ne mogu sad razmišljati o tome. Mozak mi se muči kada mislim na to. Kakvi ćemo biti kad ostarimo… Otkud da znam? To ti je jednačina s pet nepoznatih, dragi moj. Ne znam, stvarno ne znam. Možda ćemo imati unuke. Možda nas zdravlje posluži. Možda budemo bolesni, kljakavi, otkud znam?… Možda uopšte ne budemo… ako razumiješ šta hoću reći… I ko zna ko će prvi i kada… Ako misliš da ću biti naporna i zahtjevna, mislim da neću. Nadam se da neću… Od tebe samo tražim da mi zaliješ cvijeće jednom u sedam dana dok budem…” “Na groblju?” “Na moru, blento! Ti misliš da će se ovaj išijas u najavi sam od sebe izliječiti?! I hajde sad, ustani, idemo u kino!” “Ti i ja?!” “Ti i ja. Da ne bude poslije kako se ja udaljavam. Ali, molim te, nemoj mi mljeti i komentarisati tokom filma, i nemoj da jedeš kokice, i nemoj mi tražiti da me držiš za ruku, i nemoj srkati na slamku, i nemoj tipkati po mobitelu, i sjedni bliže prolazu da se ne moram dizati svako malo, i nemoj da me grliš jer me poslije boli vrat.” “Je li to sve?” “Otprilike.” “Šta je sad, Emire… Ljutiš li se ti nešto? Ja se trudim i dajem sve od sebe, a ti…”

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *