Duda Mahaluša u epizodi… Fejs naš nasušni

by | 1 Jula, 2016
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Čim oči otvori, prvo što Duda uradi jeste provjera Facebooka. Nove poruke, zahtjevi za prijateljstvo, lajkovi… Da joj slučajno nešto ne bi promaklo. Iako je do prije nekoliko godina tvrdila kako su društvene mreže čisto gubljenje vremena, mic po mic – krenula je i sama da ga gubi, i to naveliko

Otišli smo prije petnaestak dana na selo – Emir, Beba i ja. Sve super, šuma, rijeka, livada, ali – nema interneta, ne mogu da se konektujem… Nema ni čestitog dometa među onim vrletima, ne mogu poruku da pošaljem, ni poziv da primim. Poslije dva dana došlo nam da se poujedamo. Ne znamo, prosto, šta bismo više pričali jedno s drugim. Aj’ slikamo se i sve to, al’ kakva je vajda kad svijet ne vidi gdje smo i šta radimo. I kad ja ne vidim šta svijet radi dok mene nema. Ludilo jedno, čovječe! Tri sam kilometra pješačila do nekog odmarališta samo da bih provjerila poruke. Mislim – gdje je nestao onaj život kad sam mogla namazati kajmak na ‘ljeb a da to ne slikam i ne kačim na Facebook… “Šta je s tobom, jesi OK?”, pita me Gaga u nedjelju kad smo se vratili. “Ma idi… bili u nekoj selendri, jedva sam čekala da stignem kući.” “Što, kako je bilo?” “Lijepo, priroda, sunce, zdrava hrana… uostalom, postaviću na fejs pa ćeš vidjeti!” Stvarno, ako nas nema na fejsu, to je kao da ne postojimo. Ako se ne oglasimo dnevno jednom, ako nas ne taguju, šeruju, padamo u zaborav…

Sve mi uzmi al’ Wi-Fi nikako!
Tačno je. Zaboravljaju nas. Ovisnici smo. Svi redom. Prva ja, pa svi ostali. U školi su nas učili da čovjek može preživjeti tri sedmice bez hrane i sedmicu bez vode. I nula dana bez interneta, dodala bih. Sorry, ali tako je. Isključite mi struju, isključite mi kablovsku, samo mi ne dirajte Wi-Fi. I ne kažem to samo ja. Sudaramo se na ulici jer niko ne gleda kuda ide, ni kud vozi… samo buljimo u te svoje male pametne prijatelje.

Bijaše drugo vrijeme
Prije neki dan u parku klinka od desetak godina, tu je negdje kao moja Beba – ima iPhone! Šta će njoj zaboga iPhone?! Žalim za vremenom kad smo bili mali. Jeste da smo se danas upropastili načisto, ali u ono vrijeme – barem smo se igrali, trčali, padali, izađeš ispred zgrade pa drž’ loptu, pa arjačkinje barjačkinje, guma, a ovo danas – djeca sjede u parkovima i svako pika svoj telefon! Još malo pa će umjesto klackalica i ljuljaški krenuti da postavljaju svuda unaokolo nekakva čuda za Wi-Fi, da slučajno ne ostanemo bez mreže i baterije.

Ne vidimo dalje od mobilnog
Žao mi nas, baš! Atrofiramo kao ljudska bića, ali napredujemo kao androidi. Dok blejimo po netu, život prolazi. U potrazi za savršenim selfijem, vrijeme ode… Dok hvatam savršeni zalazak sunca, ne vidim dalje od mobilnog. A savršeni momenat ne postoji. Barem ne iza kamere. Ne viđamo se danima, a i ako se konačno smislimo za neku kafu, neko gledanje negdje u gradu, recimo, na u onim lijepim baštama gdje svijet sjedi, posmatra prolaznike i razgovara međusobno – i tu se zablenemo u svoje mobilne, pa niko ni sa kim. A nije lijepo iz više razloga. Prvo – buljiti u telefon u društvu nekulturno je. Odgovarati na poruke za ručkom takođe nije po pravilima. Ali pametni telefoni žive naše živote. Kradu nam najintimnije trenutke, sreću, osjećaj za sad i za ovdje.

Ugrožavamo i bezbjednost
Da ne pričam o tome što tipkanje nije ni sigurno. Vozim i tipkam po telefonu. Rizikujem život zbog glupog lajka. Bar smo se pet puta mogli strmeknuti u jarak jer sam šerovala neku glupost. Dva sam lančana za dlaku izbjegla jer sam u posljednjem trenutku podigla pogled s telefona. Kukam kako sam neispavana. Pa i ne bila neispavana kad svaku noć prije spavanja blejim na Facebooku. Propašće svijet ako mu lično ne kažem “laku noć”. Užas jedan, ja da ti kažem.

#Overshared generacija
OK, da ne budem nakraj srca, donio je taj Facebook i dobrog. Kako bih inače znala koju vrstu paste za zube koristi Kim Kardashian. Ili šta je Keira Knightley nosila na premijeri u Kanu. Ili pak šta je Dana, tetka Bosina, juče spremala za večeru. Super. Mogla sam da živim i bez toga, ali dobro… Što se mene tiče, društvene su mreže od nas napravile nedruštvene idiote, sociopate svoje vrste… Mislim, koga je briga da li sam ustala u osam i popila kafu na terasi, je li ona puzavica od ruže na mom balkonu konačno riješila da procvjeta i da li je ono meso u kupusu bilo od buta ili rebara? Postali smo overshared. Predijeljeni. Paranoični. Prijateljstvo je dobilo novu virtuelnu formu. Nije me lajkovao, prihvatio za prijatelja, a zašto me nije lajkovao, zašto me nije zapratio na Instagramu kad sam repostovala sve i jedan njegov post… Šta nije u redu sa mnom?!

Kol’ko vrijedi lajkova?
Nekad se nedjeljni ručak počinjao kad svi posjedamo i mama kaže “navalite”, a danas: “Nemoj neko da pipne to pile dok ga ne uslikam”, i to sa svake strane po triput. Tek kad cijelom svijetu svečano objavimo da smo sjeli za astal, a kao dokaz priložimo i pile, i prilog, i supu s knedlama, ručak može početi. I onda taman što srknem prvu kašiku, eto ti ga telefon – oglašava se da mi javi kako mi je sestra iz Australije komentarisala knedle. Al’ nije samo što je komentarisala nego pita i za recept. Ajd’ sad, ne ide da žena čeka… “Sipajte vi samo, sad ću ja…” Poslije ručka, naravno, opet pravac na fejs. Da provjerim koliko su mi one kiflice zaradile lajkova. Molim… Samo deset? Pa jesam li se ja cijelo jutro mučila sa oklagijom za deset lajkova? Svijete, zar ne vidiš da su ovo najbolje kiflice sa sirom koje je internet ikad vidio! Zar me više niko ne voli? Šta je s vama, narode?! Emire, radi li nam internet, da nije nešto zabagovalo? Deder, izađi pa uđi, možda proradi…

Egomanijaci
I tako… Trošimo dragocjeno vrijeme. Dozlaboga ga trošimo ni na šta. Nisam čestito pročitala knjigu mjesecima, a i kad sam je pročitala, riješila sam da brže-bolje podijelim to na Facebooku. Da nađem ženu koja je pisala i pošaljem joj svoje iskrene čestitke. Poslije sam ulazila i svaki čas provjeravala da li mi je odgovorila. Kad je poruka-zahvalnica konačno stigla do mene, moj mali egomanijak bio je nahranjen. Nakratko. Fejsbuci, tviteri i instagrami ispleli su takve mreže oko nas da sve i da hoćemo – nazad nema!

Naša velika fejs prijateljstva
Mislim, volim svoj telefon, ali da je uspio da nas upropasti i sroza nam emocije na nivo debilnih emotikona – jeste. Nivo samopouzdanja određuje nam broj lajkova. Ako ih ima, sve je OK, svijet nas voli. Ako ih nema – u čemu je problem? Šta nije u redu s nama? Ako neka prijateljica ima više lajkova, šerova – što je ona bolja od mene? Na fejsu smo svi lijepi. Na fejsu je sve OK. Hejtere blokiramo, one druge čuvamo na dugoj listi nazoviprijatelja. Desilo mi se da na nekom skupu nisam prepoznala ženu koja mi je fejsbuk prijateljica i s kojom se bogznakako ispričam na mreži. Šta ću kad ne liči na sebe… Poslije sam joj se izvinjavala, ona mislila da glumim ludilo, kao namjerno neću da joj se javim. A i ona, brate mili, na profil stavila sliku od prije deset godina… Pa rođena majka je ne bi poznala, a ne ja.

Kvazi veze i vezice
Da ne pričam koliko je brakova i veza puklo zbog Facebooka… “Šta ima ona da lajkuje tvoje slike? Opet si bio na profilu one bivše, štrokave… Jeste, vidjela sam, tagovala te…” Elem, nalazimo društvo preko društvenih mreža, a nikad usamljeniji nismo bili. Svi smo kao nešto na tim mrežama. Lijepi smo i ujutro u šest i uveče u dvanaest. Moja Dara, komšinica, upoznala nekog tipa na fejsu, divan, krasan, gospodin čovjek… Poslije mjesec dana, ispostavilo se da je gospodin čovjek okorjeli kockar… Vadila ga iz kladionice u dva ujutro, ojadio je za cijelu životnu ušteđevinu, zamalo stan da mu prepiše, mučenica. Al’ šta ćeš, tehnologija je napredovala, mi nismo. Izvin’te, ali tako je. “Kakav ti je ono kolač na fejsu”, pitam Gagu. “Pa kad si ga prije vidjela, nema ni pet minuta kako sam ga okačila.” “Je li… Kačiš, a ne zoveš! Kad si mislila da me pozoveš da probam?” “Sad?” “OK, taman nek se ’ladne. Samo da provjerim nešto na fejsu i dolazim.”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.