Categories Duda Mahaluša

Duda Mahaluša u epizodi… I još njih bukadar…

Foto: Mladen Sekulić

Da cijeli život zapravo može stati u samo jednu godinu, shvatimo tek kad krenemo da se, mjesec po mjesec, prisjećamo, šta nam se sve u njoj desilo: zbog čega smo plakali od sreće, ili od tuge, zašto smo svuda kasnili, ili stizali na vrijeme, šta smo željno iščekivali, a šta željeli da što prije zaboravimo… Ali dokle god svakog decembra imamo zbog koga da silazimo u podrum po novogodišnju jelku, sve je u redu!

Kad sam bila mala, stvarno mi se činilo da vrijeme stoji. Jedno popodne znalo je da traje zauvijek. Sjećam se da sam jednom tako, kako bih prekratila čekanje do crtaća u sedam i petnaest, upitala baku koliko ima godina. Koliko stvarno ima godina. “Puno, rekla je.” “Koliko puno?” “Bukadar.” “Šta je to bukadar?”, upitala sam. “To ti je toliko da ne možeš da izbrojiš.” “Tebi mora da je mnogo dosadno”, rekla sam. “Čekaj da dođeš u moje godine”, rekla je baka, “samo što legnem – svane, ne stignem ni da se okrenem oko sebe – smrklo se već. Dlan o dlan, prođe godina.” I stvarno, dlan o dlan – prođe. Cijela jedna godina. A kao da smo juče bauljali po kući glave teške od novogodišnje noći. Kao da smo juče podgrijavali sarmu i razvlačili ostatke ruske salate po zdjeli, da potraje bar dok se, trećeg dana nove godine, radnje ne otvore. Kao da smo juče okitili jelku i okačili na nju, sirotu, toliko sijaličica da su mi osigurači iskakali svaki put kada bih krenula da zakuham kafu. Ma mogla bih da se zakunem da nema ni mjesec dana kako smo poskidali ukrase s jelke i spustili je, skupa s pratećom opremom, u podrum… Kad ono, evo je opet.

JEDAN CRTEŽ I TEMPERATURA

Svašta je stalo u nju. Cijeli jedan januar koji se sporo razvlačio, kao da mu se nikud ne žuri, kao da ne zna koliko je daleko prvi februar, kao da ne zna da žickam od mamine penzije do plate. Stalo je i cijelo jato labudova, koje smo hranili na smrznutoj rijeci. Stao je jedan vikend na Kozari, u maloj planinskoj kućici kao s razglednice, uz domaće vino, snijeg u prozoru i vatru iz kamina. Stalo je jedno Badnje veče i jedna čestitka iz Milvokija, koja nikada ne zakasni. I jedna noć koju sam ispratila budna čekajući da Bebi spadne temperatura. I jedan crtež mene nastao kada se skala na toplomjeru spustila na trideset sedam sa pet, na kojem ne ličim na sebe – nos mi je kriv i otišao udesno, kosa žuta, oči neprirodno razmaknute… A opet – to sam toliko ja da me svi koji vide crtež prepoznaju, jer moje me dijete, čak i pod temperaturom, crta najljepšim bojama. Stale su u tu godinu i tri uzalud držane dijete. I jedna neiskorištena članarina za teretanu. I jedna predstava u pozorištu, jednog petka u februaru, predstava o jednom napuštenom djetetu, koja me je dosta dugo držala i nakon koje sam izašla s neopisivom željom da što prije dođem kući i zagrlim Bebu i Emira i kažem im koliko ih volim. I jedno kučence koje mi je skočilo u krilo usred kafića. I jedno farbanje kose u sopstvenoj režiji, nakon kojeg sam izgledala žuta kao na onom Bebinom crtežu. I jedna čokoladna torta od moje Andrijane za Osmi mart, poslije koje sam se opet zarekla na doživotnu dijetu. I dva-tri pokušaja da se uskladim s modernim shvatanjima i počnem da vibriram na pozitivno. I dva-tri odustajanja, jer živ sam čovjek, imam svoje trenutke i ne mogu baš svaki dan biti baš toliko pozitivna koliko se po tim shvatanjima kaže da moram.

DRUŠTVO S PLAŽE

Stala je u ovu godinu i jedna svadba u jednom gradu daleko odavde, a opet s bliskim, dragim svijetom. I knedle sa šljivama koje sam tamanila svake subote, tokom cijelog aprila. I jedan maj u kojem je bilo hladno kao u najnovembarskijem novembru, kad sam se zarekla da ću dogodine kupiti metar drva ne zvala se ja Duda. I jedan koncert u parku, u koji smo slučajno zalutali. I jedan kotlić riblje čorbe na Vrbasu. I četiri opasna pe-em-esa u tokom kojih sam pomišljala da nešto sa mnom ozbiljno nije u redu. I tri para cipela. I jedne japanke. I crvene starke zbog kojih svaki put kada ih obujem poželim da stavim ruksak na leđa i otputujem… Nekud. I jedan koh od griza je stao u ovu godinu i premotao me kao staru kasetu čak nekoliko decenija unazad. I naramak hortenzija koje smo ubrali krajem juna iz komšijske bašte. I jedno malo bijelo kuče zbog koga nedjeljna jutra više nikada nisu bila ista – jer neko ga je morao izvesti napolje, a taj neko sam obično bila ja. I cijelih je deset dana Grčke stalo u ovu godinu, jedno jutro u Solunu, kroz koji smo prošli samo zahvaljujući pokvarenom GPS-u (jer drugačije ne bismo ni prošli kroz Solun, Emir uvijek ide tranzitom). I jedan bijeli šešir, koji, da me ubiješ – ne znam gdje sam ostavila. I školjke koje je Emir izranjao. I jedno veče uz dagnje i vino. I još jedno veče bez dagnji, ali opet uz vino, veče koje smo presjedili na plaži kao najgori tinejdžeri, s Gocom i Mladenom (prosjek godina – četrdeset), te puštali muziku s mobilnih telefona i na smjenu odlazili do sobe po sir i masline. Ostaće ona grupna fotografija s parkinga negdje u Makedoniji, kada smo stali da popijemo kafu i kupimo ajvar za sve denare koje smo imali kod sebe. Ostaće jedna antikvarnica u kojoj sam slučajno nabasala na rječnik stranih riječi, u kojem sam pročitala da bukadar na turskom znači puno, odnosno mnogo. Ostaće jedan rođendan sa svijećama i vatrometom. I sa svim drugarima iz četvrtog dva koji su se tog avgusta zatekli u kraju. I jedan osamnaesti rođendan na kojem je kiša padala kao da nikada neće stati. I jedno dijete koje je riješilo da više ne bude dijete. I jedan white party na kojem smo kao najgori luzeri, pod stare dane, ostali do pet ujutro. I prve naočale s dioptrijom, one za čitanje, sa crnim okvirom, zbog kojih su mi rekli da izgledam kao učiteljica, a koje sam do daljnjeg odložila u futrolu pod izgovorom da još uvijek razlikujem šesticu od osmice. Stao je u ovu godinu i jedan skoro pa loš nalaz PAPA testa, otkriven redovnim pregledom, zbog kojeg sam pomislila – vrijeme je da povučeš ručnu i da se malo presabereš. Jedna treća grupa koja te natjera da preko noći pregrupišeš snage i prioritete i potrebe, i prijatelje i one koji to više nisu, i da stvari barem pokušaš da postaviš na pravo mjesto. Stala je u ovu godinu i jedna totalna anestezija i jedna biopsija čije nalaze još čekam i o čijem ishodu gledam da ne razmišljam, jer bih u suprotnom svisnula od brige. Stala je u nju i jedna ruka na ramenu koja kaže “biće sve dobro”. I nekoliko novih čizama koje pogledam pa kažem “još ćemo mnogo koraka preći”. Jer sve je dobro. Čak i kad nije. Jer imam zašto i zbog koga da siđem u onaj podrum po jelku. I imam zbog čega i s kim da čekam novu godinu. I ovu. I sljedeću. I još njih bukadar.

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *