Categories Duda Mahaluša

Duda Mahaluša u epizodi… Jedna baš lijepa godina…

Foto: Mladen Sekulić

Dani oko Nove godine rezervisani su za sumiranje: možda ni u ovoj godini nije sve baš onako kako smo planirali ili željeli, ali sve je na kraju ispalo dobro i baš onako kako treba… Najvažnije je da je još jednom jelka iznijeta iz podruma i da smo svi na okupu.

Nisam neki zimski tip, ali eto – volim taj decembar. Naročito one dane pred Novu godinu, kada se planeta ubrza i krene da odbrojava. Istina, nerviraju me gužve po radnjama i one mahnite kupovine kao pred smak svijeta, ali volim onu lijepu, bijelu zimu, ne i bljuzgu po ulicama i sivi snijeg na trotoaru. I kuhano vino volim, s malo karanfilića i cimeta i kriščicom pomorandže. I one kolače u obliku dimnjaka uvaljane u mljevene orahe i šećer. I tople šalove i rukavice. I volim kad uđem u kuću pa mi toplo. Volim i da spremam hranu za Novu godinu. Razne đakonije, koje potom ređam na terasu, jer nam je frižider pun. I rusku salatu volim. I sarmu sa suvim rebrima kad Milanka napravi, pa nam donese toliku šerpu da ih imamo do osmog marta, barem.

Dok kitimo jelku…

Ali najviše od svega volim kad pošaljem Emira u podrum po jelku, pa kad donese i ukrase za koje nismo ni znali da ih imamo. “Jesi li siguran da si ovo donio iz našeg podruma?”, pitam ga svaki put. I volim kad kitimo jelku, Beba i ja… nakinđurimo je kao kakvu seosku mladu, da sva šljašti. I kad uključimo one svijetleće lampice, pa ugasimo svjetla u sobi i onda tako sjednemo i svi blenemo u nju, kao da nikada prije ništa slično nismo vidjeli. “Mama”, reče Beba. “Lijepa nam je ova godina bila.” “Jeste”, kažem. “Baš lijepa. Svašta je u nju stalo.” Stale su u nju i bakine kiflice s orasima, koje su mi konačno uspjele. Mrvica, koja je prvog januara izjavila kako želi da upiše crtanje, na šta smo svi popadali u nesvijest – jer ona za svojih osamnaest godina nikada, ali nikada, nije pokazivala da ima sklonosti ka crtanju. I druženje s Renatom, Magdalenom, Jelenom, Aidom i drugim divnim ženama čija imena ne pamtim, ali se lica njihovih rado sjećam, tamo negdje u jednoj biblioteci. I miris knjiga pomiješan s mirisom kuglofa sa suhim grožđem i kajsijama. I Emir koji dok vozi kaže “kako bi bilo dobro naći neku vikendičicu tu nadomak grada, da imamo kad stignemo u neke godine gdje da uživamo”. (Vikendica je do prije neku godinu bila zabranjena riječ u našoj kući, jer su o vikendicama mislili samo oni koji su riješili sve drugo u životu!). I stala je u tu godinu i puna zdjela krofni, poslije kojih sam riješila da stavim tačku na slatko i da se okrenem zdravijem životu. I vangla s uštipcima, jer ako sam stavila tačku na slatko – nisam i na slano. I dvije upale grla i četiri čekanja po domovima zdravlja je stalo, i jedan Bebin skoro pa napad slijepog crijeva, zbog koga sam presvisla od brige, jer su je po prvi put zadržali u bolnici. Stalo je i ono naše grljenje na osmom spratu bolnice. “Biće sve u redu, mama, nemoj da brineš.” I stotine knedli koje sam progutala mašući joj kroz staklo hirurgije. Stao je i cio jedan naramak sreće, kada su je otpustili nakon nekoliko dana. “Majka, vaše dijete je zdravo”, rekli su. “Mama, gladna sam”, rekla je. Bio je to siguran znak da stvari kreću nabolje. Stali smo, naravno, u prvu pekaru da kupimo burek koji je u slast “spucala” a da nismo ni stigli do kuće.

…sabiramo i oduzimamo

I stala je jedna čestitka za osmi mart. I jedno pero koje je Mrvica nacrtala toliko vjerno da bi me bukvalno zagolicao nos svaki put kad ga pogledam. I ogromno pitanje – kako je uopšte uspjela da sakrije taj svoj dar sve ove godine. I jedna subota u martu koju smo proveli pored rijeke, u kratkim rukavima, potpuno opijeni prvim proljetnim suncem. Sjedeli smo na pijesku a bilo je toliko toplo da čak ni ja nisam strahovala od upale bešike. I jedan snijeg, svega nekoliko dana nakon toga, od čije su se težine grane borova povijale tako da nam se činilo da smo onu subotu kraj rijeke samo sanjali. I stala je u ovu godinu puna korpa uskršnjih jaja farbanih u lukovini, koja su bila lijepa kao nikada prije. I još jedan rođendan u aprilu, kad su me dočekali kod kuće s poklonima i tortom i kada sam mislila da ću se kao luftbalon raspući od sreće. I rolnice s cimetom koje sad “pravim već kao velika”. I nakon toga, ponovo odluka o onom povratku u zdravlje. Odlazak kod nutricioniste, pridržavanje stroge dijete četrdeset i kusur dana… i sedam kilograma manje. Odolijevanje svemu i svačemu, jer taj vražji ajurvedski način ishrane zabranjuje sve osim praziluka i bijelog mesa, koje sad ne volim ni na slici da vidim. I jedna potpuno luda svadba na kojoj smo ženili našeg Nikolu jednom super Anom, svadba na kojoj smo izbrojali da je bilo gostiju iz čak dvadeset osam zemalja svijeta, ne računajući ove naše iz susjedstva, svadba na kojoj se igrao i kazačok i sirtaki i užičko i valcer i sve što se moglo zaigrati, gdje se služilo sve – od sušija do ćurećih odrezaka u sosu od višanja i gdje je rijetko ko od gostiju govorio naški – a svi smo se tako lijepo razumjeli. I četiri dana u Beču su stala u ovu godinu, i stari salonac visokih plafona u Jorgerštrase broj sedamnaest zbog kog sam poželjela da se preselim u Beč. Uf, i jedna kazna za parkiranje koju smo zaradili odmah po dolasku tamo… i kilometri i kilometri bečke kaldrme, grad opajan uzduž i poprijeko u želji da se što više vidi, dodirne, okusi i zapamti. I miris lipe koji nas je dočekao po povratku kući, zbog kog sam shvatila da je lijepo i kad ostanemo kod kuće – ispod tih naših krošanja. A da, i jedan aparat za vafle, kao uspomena iz Beča, koji sam u početku upotrebljavala vrlo često, a potom je postao rezident najviše police u špajzu. I jedna velika matura, zbog koje sam mislila da ću, zajedno s Gagom, skrenuti s pameti. I jedan dječko koji je ostavio jednu djevojku baš dan nakon mature uz neku bezveznu priču kako “nije do nje”… I raskid koji smo svi skupa odbolovali i oplakali zajedno s njom, govoreći joj kako je “ionako ne zaslužuje” i kako će biti još momaka – “ihaaaaaj koliko voliš”, i suze i razmazane maskare i ono “ali moraš bar nešto da pojedeš, Mrvice”… dok polako nije počela da se vraća sebi i krpi svoje srce, dan po dan. I jedan prijemni je stao tu, i upis na budžet, i to na baš ono “crtanje” o kome prije samo šest mjeseci nismo mogli ni da sanjamo. I prva brucoška fotografija. I njeno prvo more s drugaricom. I njeni prvi studentski poslići na koje smo bili baš baš ponosni. I prve bamije kupljene na pijaci i Bebina faca kad ih je vidjela.” O ne, mama! Opet ćeš nas tjerati da jedemo nešto što ne znamo šta je, a ti ćeš biti uporna da je jako jako zdravo..?!” I jedno more je tu stalo, i jedno izležavanje na plaži do mile volje, i uživanje uz sir, origano i masline, zbog kojih ću se i dogodine tamo vratiti. I još jedan septembar i polazak u školu, i nove sveske i knjige, i strepnja pred prvi čas – je li taj šesti baš tako težak kao što svi kažu…

I podvlačimo crtu

I prvi dodatni časovi iz fizike, jer moje dijete ima strah od svega novog i nepoznatog. I jedan topli oktobar i sunce na veresiju. I jesen koja se potom pojavila takoreći niotkuda, iznenadila me da sam pomislila: “Zar je moguće da je godina već prošla…”. Moguće je. Možda stvari nisu ispale onako kako sam planirala, možda nisu ispale ni kako sam željela (ili barem mislila da želim u tom trenutku), ali sve je na kraju ispalo dobro i baš onako kako treba. “Evo je”, reče Emir i položi jelku nasred sobe. Ja stadoh nestrpljivo da otvaram kutije. “Tata”, upita Beba, “jesi li siguran da su ovo sve naši ukrasi…” „Naši su… Znaš li kakva je ledara dolje u podrumu”, reče moj muž i huknu u šake. “Smrzao sam se.” Ustadoh i odoh u kuhinju. “Uzmi”, rekoh. “Šta ti je to? Čaj?” “Vino.” “Vino?” “Aha. Pa poslije kaži kako ti ništa ne kuham.”

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *