Categories Duda Mahaluša

Duda Mahaluša u epizodi… Kad dijete voli doboš tortu…

Foto: Mladen Sekulić

Trudi se da svima ugodi i svi su joj važniji od nje same… Prepoznajete li u ovome i svoju majku? Ako je tako, sjetite se da nikad nije kasno da učinite nešto kako bi se i ona osjećala kako zaslužuje – kao najvažnija osoba na svijetu

“Bole me leđa”, rekla je mama i uhvatila se za krsta. “Zašto?”, upitala sam. “Pekla sam kore četiri sata.” Podigoh obrve. “Kore za doboš tortu”, objasni mama. “Pobogu, Milanka, zar nije ta torta mogla da se kupi?” “Mogla je, ali to nije isto. Uostalom, ti znaš koliko tvoje dijete voli moju doboš tortu”, rekla je i stavila tačku na svaku dalju diskusiju.

Beba voli doboš tortu. Mama voli Bebu i zato joj ugađa. Zapravo, mama voli da ugađa svakome. Meni, tati, Emiru, prijateljima, kumovima… Prosto je takva. I prosto mi je ponekad krivo što je takva. I baka mi je bila takva. Bila je u stanju da ustane zorom i potkuha tijesto da bi uštipci bili vrući kad se mi, djeca, probudimo. Da cijelo ljeto ne okusi nijednu malinu, nego ih čuva da ima kad mi dođemo. Niko je nije tjerao, ali naprosto se znalo – djeca su najvažnija. Muž je najvažniji. Svekrva je najvažnija. Majka, otac, komšija, nečija djeca i tako redom.

Sama sebi na posljednjem mjestu

I šta da kažem… Postoje tako neke žene koje su sebi na posljednjem mjestu. Koje su tu samo da bi ugodile drugome. I to se ne uči, takav se naprosto rodiš. Počne odmalena. Zamišljam moju majku, onakvu kakvu je pamtim s crno-bijelih fotografija, kako stiska usne sjedeći na dnu stepenica bakine kuće. “Ne plači da ne naljutiš majku. Nauči pjesmicu. Recituj kad dođu gosti. Donesi peticu. Donesi sve petice. Ne sjedaj za sto prije nego te pozovu. Pojedi sve što ti se sipa u tanjir. Ne zanovijetaj. Operi ruke. Složi odjeću. Zategni krevet ujutru. Namjesti cipele. Ispravi se. Ne vuci noge. Ne kasni u školu. Vrati se na vrijeme. Ne postavljaj suvišna pitanja. Ne odgovaraj. Ćuti. Poštuj starije. Pa šta ako je nošeno, budi zahvalna, neko nema ni to… Tiho, probudićeš oca.” I eto, tako to krene. Od silne želje da se dopadneš drugima, prestaneš da se dopadaš samome sebi. Pa misliš. I opet misliš. Analiziraš. Stotine briga kolaju glavom. A samopouzdanje se, malo-pomalo, srozava. Umjesto da vjeruješ u sebe, vjeruješ samo u ono što drugi o tebi misle ili govore… Tvoj strah je tvoj tamničar. Ti možeš sve. Ti stižeš sve. Tebi ne treba pomoć. Ti si tako dobra i tako jaka. Nosiš suknje koje se Njemu dopadaju. Ne možeš da smisliš prevreo stari sir, ali ga ipak kupuješ jer ga On voli. Farbaš se u boju koja se Njoj dopada. Gledaš filmove koje Oni gledaju. Više od svega – želiš da se uklopiš. Da te prihvate. Ideš na mjesta koja se Njima sviđaju i činiš sve da se dopadneš. Njemu. Svijetu. Svima. Znam, lijepo je znati da svijet misli dobro o tebi. Ali ta stalna potreba da se dopadneš svima, da izbjegneš sukob, svađu, bilo kakav konflikt – to umara, mama!

Nauči da kažeš “ne”…

Ako učinim nešto što ti mnogo voliš, ti ćeš me voljeti, zar ne? I sve će biti u redu? Ukoliko se promijenim onako kako ti želiš da se promijenim, ti ćeš me onda voljeti, zar ne? Ako napravim doboš tortu, ti ćeš me jako, jako voljeti… Neće, mama, pomislih. “Voljeće te i bez te doboš torte. Voljeće te svakako. Nema potrebe da se dokazuješ djetetu od dvanaest godina. Nema potrebe da prebiraš po svojoj glavi da li si sve uradila savršeno. Niko od nas ne traži da budeš takva. U stvari, svima nam pomalo ideš na živce sa tom tvojom bolesnom pedanterijom, sa svojim nedjeljnim ručkovima… Mislim, možemo li jednom, za promjenu, pojesti jedno jelo, a ne da za nas petoro kuvaš pet različitih ručkova. Emir ne voli zelje, tata ne voli grašak… Šta tebi ostaje kada svi dobiju baš to što vole… osim tih bolnih leđa? Ne isplati se, mama. Vjeruj mi da se ne isplati. Nije svijet tako zahvalan kao što se priča. Kao što ti želiš da bude. I okani se ćorava posla, misli malo na sebe. Doboš torta može da se kupi, leđa ne mogu. Nije lako mijenjati se u tim godinama, znam da šta mi reći ʻstar se konj ne potkiva’, ali pokušaj barem da, za promjenu, jednom misliš na sebe. Moraš. Inače ćeš se razboljeti. Danas te bole leđa, sutra glava, šta je sljedeće? Ne ćuti. Ne povlađuj. Ne odgovaraj tako diplomatski na svako moguće pitanje. Otjeraj onu dosadnjakovićku Canu, sljedeći put kad ti dođe samo da utuca vrijeme. Pa šta ako je starija?! Neka je starija sto puta – ona te troši, mama. Reci joj šta misliš. Reci joj ono što meni kažeš svaki put nakon što isisa i posljednju kap snage iz tebe. Nauči da kažeš ʻne’. Nauči da se ne prilagođavaš. Da ne povlađuješ. Da ne klimaš glavom na sve što kaže. Otkuda to da je ona pametnija? Nema ni osam razreda osnovne. Ideš kod nje, pomažeš joj, peglaš njene gaće, njenu posteljinu – jer ona ne može, jer ima proširene vene?! A ti kao možeš? I naravno da će ti dolaziti svaki božji dan kad joj nikada nisi rekla ʻne mogu’, ʻnisam tu’ i ʻnisam raspoložena za kafu’. Ti se uklapaš u njen plan, ona u tvoj ne.”

…I ne zaboravi da vrijediš

“I znaš šta, nemaš ti više šta da se uklapaš, nemaš ti više kome da se dopadaš, dopala si se svima i svi su uvijek govorili da je Milanka žena na mjestu. Ne traži odobrenje da odeš kod frizera – tatu naročito i ne interesuje tvoja frizura, vjeruj mi. Voli te svakako. Prestani da mi pakuješ hranu nedjeljom i da kuvaš za mene. Nisam mala, snaći ću se. Svi ćemo se snaći. I ti ćeš se snaći. Kupi već jednom kartu za to pozorište, idi u šetnju, počasti se kafom, izvedi samu sebe na kolače, sjedi i naruči bozu, uživaj u svakom ledenom gutljaju koji klizi niz grlo, ne misli ni o čemu, ne gledaj na sat – tata umije da podgrije ručak i sam, neće svijet propasti za jedno popodne. Troši ovaj restl od života prije nego što on potroši tebe. I ne zaboravi da vrijediš. Vrijediš mnogo, mama. I lijepa si. I dobra. I mnogo te volim. Uzmi sad ovo i ništa me ne pitaj. Zaslužila si. Davnih dana si zaslužila. Nisu baš tropska mora, zapravo je samo Igalo, ali poslužiće. Sedam polupansiona, bazen i masaža…” “Ali… kako ću ja to tek tako?”, stade Milanka da se snebiva. “Lako ćeš. Spakuješ se i ideš, eto kako ćeš…” “Ali, ja nemam ni kupaći.” “Imaš, mama. Kupila sam ti. Dva. Evo ih u kesi. Sve je spakovano, samo kreni. Emir će te odvesti na stanicu.” “Sad?” “Sad!” Ona se zbuni. “Ustaj, diž’ se, Milanka, provod ne smije da čeka! Vadi taj prašnjavi kofer ispod kreveta, imaš još tačno pola sata.” “Musaka vam je u rerni”, doviknu iz spavaće. Prevrnuh očima. “I zapakuj Bebi tortu!”

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *