Duda Mahaluša u epizodi… Majka je da se (ne)sluša

Duda Mahaluša u epizodi… Majka je da se (ne)sluša

SHARE
Foto: Mladen Sekulić
Foto: Mladen Sekulić

Svaka mama je posebno biće jer o svom djetetu i svijetu koji ga okružuje zna čak i ono što samo dijete ne zna, sve ono što dijete spozna sa zakašnjenjem i posljedicama. Uvijek je nekim čudom za korak ispred i – premda nas to isprva nervira, na kraju uvijek zahvalimo svemiru što je ta žena izoštrenih čula i natprosječnih sposobnosti baš nama dodijeljena da nas vodi kroz život

Sjedim kod mame neki dan. Baš smo krenule da zamijesimo neki kolač, a ona skoči. “Ajmeee, nemam praška za pecivo”. “Pa je l’ moguće da ima nešto što ti nemaš”, upitam. Mama je, dabome, od one vrste koja i prašak za pecivo kupuje na kilograme. Nije kvarljiva roba, nek se nađe. “Hoćeš skoknuti do prodavnice?”, pita me, iako vidi da se već obuvam. “Ponesi kišobran”, kaže mi. “Mamaaaa… Nema šanse da padne za pet minuta”, bunim se. “Samo ti nemoj mene slušati”, drži mi pridike. “Mama, šta si ti sad? Meteorolog?!” “Nisam. Ali mi ovo lijevo koljeno sijeva od jutros.” Naravno, vraćam se nakon pet minuta – mokra kao miš. “Jesam li ti lijepo rekla?”, kaže.

Nepogrešivi senzori…

Eto, iako gazim lijepe godine i takoreći velika sam djevojka, jedno pravilo i dalje vrijedi: majku treba slušati. Tako je. Majku treba slušati. Moja nije pogriješila nijednom. Otkako mi je u prvom osnovne rekla da joj baš i nije drago što se ne odvajam od one Ivone jer je mala premazana svim mastima, preko onoga kad je za Emira primijetila kako je “dobro dijete, iz dobre kuće” i kako neću pogriješiti ako se jednog dana udam za njega, pa do dana današnjeg – kad je rekla da će padati i padalo je. Naravno da me je Ivona šutnula čim se pojavila druga prijateljica, zanimljivija od mene.

Naravno da sam joj potajno zahvalna što je imala senzore da prepozna kapacitete svog budućeg zeta čak i onda kad sam bila spremna da ga ostavim zbog nekog wannabe gitariste iz ekonomske. Naravno da mi je bilo teško da priznam majci da je bila u pravu. Naravno da je i bez toga znala da je u pravu jer majke su uvijek u pravu i – to je tako. Tako je bilo prije stotinu godina, tako stvari stoje još otkako smo se uspravili na dvije noge u tamo nekoj pećini i tako će biti u sljedećih milijardu godina. Majke su u pravu. Amen. Ne znam čemu pripisati tu nepogrešivu intuiciju, ali – što sam starija, sve više vjerujem da to s majkama nisu čista posla, te da sve one imaju neke natprirodne moći kojim ih je svemir obdario.

… i natprirodne moći

Inače, od svih mitskih bića, uz šumske vile i jednoroge, ponajviše volim – majke. Osim što mogu preživjeti najveće prirodne katastrofe poput šarlaha, želučanog virusa i magarećeg kašlja svojih mladunaca, majke imaju i niz drugih natprirodnih moći. Eto, recimo, sposobnost da predvide budućnost… Jer ako ti majka kaže “Ne trči, pašćeš”, ma ima da padneš u roku od dvije minute pa taman četiri noge imao… Izlaženje van s tek opranom kosom i bez potkošulje da ne spominjem… Nema ti spasa! Slobodno možeš uzeti šaku zemlje i početi se posipati. Da se vratim na ono kako majka nepogrešivo zna ko je (ili još bolje ko nije) dobar za nas. To je jednostavno tako.

Kao da im se upali neka lampica za uzbunu kad vide da smo se uhvatile lošeg društva. Međutim što se više ta lampica njima “pali”, to je kod djece (koliko god godina imala) potreba da se dokažu suprotno – veća. Otud toliki broj rastavljenih, razvedenih, koji, nakon godina upinjanja, na kraju dođu majci, s dva kovčega i s istim brojem djece, na stari roditeljski prag i priznaju kako je “majka ipak bila u pravu”. Jer majka zna i ono što majka kaže – po pravilu se obistini. Ako sjediš na hladnom betonu, razboljećeš se. Ako držiš dijetu, onesvijestićeš se od gladi kad-tad. Ako pobjegneš iz škole da bi izbjegao test, on će biti odgođen za sljedeći čas. Ako hodaš po kući sa sendvičem, umjesto da lijepo sjedneš za sto kao sav normalan svijet, sendvič će ti ispasti i naravno – pasti na namazanu stranu. Onog trenutka kad odlučiš da opereš prozore, pašće kiša. Ono što baciš iz kuće prilikom velikog spremanja, zatrebaće ti u roku od sedam dana. I naravno – sve što može krenuti naopako krenuće naopako. Jer majke znaju prepoznati izvjesnost lošeg ishoda, čak i kad nema nijedne činjenice koja bi ukazivala na to da će stvari krenuti po zlu. Majke su, inače, nevjerovatno snažna bića. Rijetko kad ćete majku vidjeti bolesnu. Mislim, stvarno bolesnu. Jer se majke, po pravilu, razbolijevaju tek kada svi ostali ukućani ozdrave. A ni tada za majku ne možete reći da je doslovno odležala gripu ili tako neku tešku boljku. Jer druga natprirodna moć svojstvena svim majkama ovog svijeta jeste to da se sve može “preležati na nogama”, to jest stojećki. Ako nastavimo listu natprirodnih moći, spremanje hrane po načelu “od ničega” spada svakako u top ten listu. Koliko puta dođem kod majke, svratim nenajavljena, a dok čekamo da voda za kafu provri, eto nje s kolačima. “Pa kad si to napravila?” “Pa eto sad, na brzinu.” Kada je pitam za recept, kaže: “Šolja ulja, šolja brašna, šolja šećera…”. Svaki dalji pokušaj da te šolje nekako prevedemo u grame osuđen je na propast. Kao uostalom i svaki pokušaj da sama napravim nešto slično kod kuće. Biće da majke imaju nekakav tajni sastojak koji ljubomorno čuvaju. Ili nam šolje jednostavno nisu jednake.

Sto nevidljivih ruku

Da natprirodne moći nisu samo puko nagađanje govori i činjenica da je indijska boginja Šiva bila prikazana kao biće sa šest ili osam ruku. Iako te ruke inače ne vidimo, ne može se osporiti ni da ih majke definitivno posjeduju. Jer kako inače objasniti činjenicu da prosječna majka može držati dijete, miješati supu, pričati na fiksni i pisati poruke na telefonu – istovremeno? Ili potrpati sve troje djece u auto, otići u kupovinu, usput svratiti do pošte, poplaćati račune, sresti bar dvije komšinice te stati i popričati s njima dok joj se vrećice urezuju u prste, a djeca se veru po njoj kao po lijani i vratiti se kući s istim brojem djece a da pritom nije zaboravila kupiti toalet-papir, aspirin, sredstvo za čišćenje sudopera i baterije za daljinski upravljač? Ruku na srce, ako bismo prosječnog muškarca poslali da učini to isto – mogu se zakleti da bi u prodavnici zaboravio najmanje jedno od troje djece, plus ostatak na kasi u supermarketu, u pošti bi ostavio novčanik ili barem kreditnu karticu, preostalo dvoje djece okupao sredstvom za čišćenje sudopera, a baki umjesto aspirina kupio tablete za prostatu na bazi ulja sjemenki bundeve. Nevolje s daljinskim, u najboljem slučaju, riješio bi tako što bi se poslužio onim ionako dotrajalim baterijama iz ručnog miksera za nes kafu. Mame, takođe, nepogrešivo znaju šta nas, kad i koliko boli. Temperaturu mjere dlanom, a na izjave poput: “Mama, boli me tu kad pipnem”, odgovaraju sa: “Onda ne pipaj”. S druge strane, u stanju su da telepatijom osjete kada stvarno nismo dobro. Imaju, razumije se, i natprirodnu bioenergiju, te bolna mjesta liječe dodirima, zagrljajima i prije svega – poljupcima. Naravno, stručnjaci su za pronalaženje nestalih stvari, s posebnim naglaskom na bijele majice za fizičko i tempere za likovno. Eto, zato majke treba slušati. I tačka. “Kuda ćeš u tim platnenim patikama?”, pitam Bebu dok se brzinom munje sprema da otrči ispred zgrade. “Mama, vidiš da je sunceeee”, buni se. Nakon pola sata vraća se mokrih nogu. Samo čeka moj “jesam-ti-rekla” monolog. Neću. Ne moram ja baš uvijek biti najpametnija. Polako, naučiće, ima vremena. I tačka.

NEMA KOMENTARA

Ostavi komentar