Duda Mahaluša u epizodi… Šta je babi milo, to joj se i snilo

by | 31 Marta, 2017
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Nekad su za dobre ocjene djevojčice dobijale barbiku, danas za odličan uspjeh traže mobilne telefone kako bi mogle visiti na Snapchatu, ali ipak postoji nešto što se nije promijenilo s vremenom – sve te želje uvijek ispunjavaju bake

Kad sam ja bila djevojčica, barbike su bile pojam. Ono – ko ju je imao, stvarno je bio faca. I nije se mogla kupiti tek tako, nego – ako imaš nekog rođaka u inostranstvu pa ti učini uslugu, ili ako znaš da neko putuje i puno si ga zadužio u životu – pa da svrati u neki od duty free shop na granici. Od mojih prijateljica, imala ju je samo jedna Marija iz razreda – njena tetka je radila u nekakvoj ambasadi, putovalo se, moglo se. Mi, obični smrtnici, igrali smo se običnim lutkama, čije se noge nisu savijale u koljenima i koje su bile više onako – lošije imitacije djevojčica starosti od tri do pet godina.

Inadžijski marka gen
Svi su u porodici znali da želim barbiku. I to ne da je želim tek tako, nego da je baš jako želim. Završila se školska godina, ja sam kući donijela knjižicu, sve petice, primjerno vladanje, mama je rasla od sreće kao kvasac, rekla je: “Sve ću komšije pozvati na kafu, bio bi red”. Došla je i baka, donijela mi je bombone i keks, sjećam se – Jadro keks, kao da je bilo juče… Sjela je u onu našu plišanu fotelju, a ja sam joj se brzo pohvalila s knjižicom. “Vidi, bako, imam sve petice”. “Ne vidi baka, sine, ali ako ti kažeš da su petice, onda su petice. A što hoćeš da ti baka kupi, pile moje?” “Barbiku”, odgovorila sam kao iz topa.
“Šta?” ”Ma pusti je, mama, fantazira”, suflirala je moja majčica iz kuhinje. “Čekaj, da čujem, kako si rekla?”, ne da se baka. “Barbiku”, ponavljala sam. “Šta ti je to?” “Lutka. Bako, da znaš kako je lijepa… Ima plavu kosu dovdje”, govorila sam i pokazivala na kraj leđa. “I noge joj se savijaju u koljenima…” “Dobro, dobro, shvatila sam. A koliko dođe?” ”Kô Svetog Petra kajgana”, umiješala se mama. “Dođe toliko da me sram to izustiti. Da živiš sto godina, ne bi mogla toliko skupiti, bako!” Baka je podigla obrve. Ja sam se snuždila. Znači ništa, pomislila sam. Baka mi je bila posljednja nada. Posljednja linija odbrane. Ako mi je neko mogao kupiti barbiku, mogla je baka. A sad… “Ko ne može skupiti novac?”, skočila je baka. Skočila sam i ja. Nisam računala na bakin teški inatljiv marka gen. Baka može sve, još ako joj kažeš da ne može – tada će dvostruko zapeti. “Skupiću ja, ne pomaknula se s mjesta, ne zvala se ja…”, počela je baka nabrajati. “Majko, baš ti hvala zato što mi potkopavaš autoritet”, rekla je moja majka i otišla u kuhinju. “Ne čuje baka, sine”, rekla je baka i tu je priča završila. Uglavnom – ja sam dobila barbiku. Pravu, plavu barbiku koja može savijati koljena.

Barbikine putešestvije
Puno godina kasnije saznala sam koga je sve baka angažovala da bi barbika stigla do mene. Baka je digla na noge cijeli komšiluk, došla do Sene Lokner s petog sprata, za koju je znala da ima sestru negdje u inostranstvu. Sena je pristala pomoći zato što joj je baka davno, preko svojih veza, sredila sedam dana u Rimskim toplicama. Jelka je potom, s bakinog telefona, zvala majku u Sloveniju, i nakon što je pitala za svačije zdravlje, i potrošila dosta impulsa, saznala je da Branka više nije u Minhenu, ali da je u tuđini ostavila pelcer u vidu sina koji živi i radi tamo i koji će baš negdje na jesen kući. Koliki je račun u ono vrijeme još baka natukla, mogu samo zamisliti, i koliko se sin nagradio za uslugu (računam – najmanje dvostruko), nikad nismo saznali, ali barbika je prispjela u ove naše krajeve i pričekala me baš pred odlazak u četvrti razred. Prava, plava i još savija koljena. Kad je stigla – tačno mi se oduzela moć govora od veselja. Sjećam se, blenula sam u onu kutiju, bilo me je strah i da je otpakujem. “Kako se kaže, Dubravka?”, pitala me mama. Trgnula sam se. “Hvala, kaže se hvala.” “Hajde, samo ti lijepo uči, kupiće baka i drugu dogodine.”

Nove generacije
Neki dan smo bili kod mojih. Beba se gnijezdila mojoj mami u krilu i čula sam – došaptavale su se nešto. “Šta vas dvije to šurujete?”, pitam. “Ma ništa, Dudo, pa ne moraš ni ti baš sve znati. Imamo mi neke naše tajne”, veli mama i namiguje mi da Beba ne vidi. Šapuću nešto pa se hihoću, a ja vidim da nešto kuhaju. Odvojim mamu poslije na stranu i pitam je šta je. “Hoće nekakav telefon”, kaže mama. “Molim? Kakav telefon?” “Pametni, kako kakav.” “Mama, rano je!” Mama diže obrve. “Mama, molim te, ne kupuj ništa bez mog znanja, moram ja prvo porazgovarati s njom.” “Ali mama, ja želim mobilni! Ja stvarno želim mobilni! Svi ih imaju u mom razredu.” “Svi u mom razredu nije nikakav argument.” “Ali, mama, svi imaju… Iphone, Samsung, Huawei… samo ja ništa. Mama, oni su svi na Snapchatu.” “Oni sve šta…” Krene mi objašnjavati… “OK, OK, razumjela sam. Ali ne možeš dobiti telefon i tačka.” “Mamaaaaa….” “Rekla sam nešto.” “E meni će baka kupiti”, kaže demonstrativno i ode u sobu. “Mama, ne možeš mi to raditi”, rekla sam sutradan. “Ne možeš mi tek tako potkopavati autoritet!” “Ali zaslužila je”, kaže mama. “Ima sve petice.” “Znam da ima sve petice, ne radi se tu o peticama, ne može dobiti sve što poželi. U životu stvari jednostavno ne funkcionišu tako.” “A kako funkcionišu?”, upita mama. “Mislim, doći će dan kad neće imati sve što poželi. I onda neće imati sve što poželi. Upravo zato, sad treba imati sve. Ne moraš joj ti kupiti, kupiću joj ja.” “Mama, znaš li koliko dođe jedan takav telefon?” “Koliko?” “Nemaš ti taj novac, majko.” “Ko kaže da nemam?”, progovori isti onaj inatljiv gen. “E pa kupiću ga, ne zvala se ja…” “Šta se čudiš?”, upita me Goga. ”Pa valjda bake i služe tome da bi kvarile djecu. Da se tvoju mamu pitalo, ne bi ti vidjela ni b od barbike. Zato budi sretna što imaš majku, što je darežljiva i iracionalna, što tvom djetetu pruži sve ono što ti nećeš, ne možeš, ne želiš… Jesam li ti pričala da je meni, kad sam bila dijete, djed kupio patkicu? Pravu malu patkicu. Kupio ju je i donio nam je u stan. Držali smo je na terasi, na sedmom spratu. Nismo je, doduše, puštali unutra, ali opet – ta patkica obilježila je dobar dio moga djetinjstva.” “Hoćeš reći da sam mogla i gore proći?” “Pa tako nekako”, slegne Goga ramenima.

Hvala ti, bako
“A jesi li sigurna da ne želiš barbiku”, upitam je dok stojimo ispred prodavnice s mobilnim telefonima.” “Mama”, pogleda me kiselo. “Niko se više ne igra barbikama. Niko se više ne igra lutkama generalno.” “Nemoj gnjaviti dijete”, trkne me mama laktom. “Treba joj mobilni”, ponovi. Vidiš kakva su vremena došla, niko više ne može bez toga. Šta ako joj se, ne daj Bože, nešto dogodi, pa te mora nazvati, a nema otkud? Ovako možeš uvijek znati gdje je i s kim je.” “Mama, ona je četvrti razred, ja uvijek znam gdje je i s kim je.” “Znam, ali ide sama kući… Nikad se ne zna…” “Baš, ko zna šta joj se može dogoditi za tih tristotinak metara.” “A tu su i igrice, dijete mora biti u toku. A ne da zaostaje za svojim vršnjacima. Treba imati sve te Snapchatove i čuda.” “Mama, stigneš se još predomisliti.” Mama me pogleda: “Odlučila sam, kupujem.” “Ovaj”, kaže Beba i pokazuje prstom. “Baš taj?” “Baš taj.” “Dobro”, kaže baka i lati se novčanika. Ja nastavim posmatrati sa strane. Žena za pultom kaže cijenu. “Koliko?”, baka se zagrcne i pogleda me. “Mama, rekla sam ti, u redu je, ne mora imati baš sve što poželi.” Mama me ošine pogledom. “Primate li kartice”, upita. Izađemo iz prodavnice. “Kako se kaže?”, upitam Bebu. Ona se objesi mojoj majci oko vrata. “Hvala, bako, hvala! Ja sam najsretnije dijete na svijetu.” “I šta se još kaže?” “Kaže se: bako, nismo kupili masku za telefon i slušalice!”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.