Duda Mahaluša u epizodi… Trenutak koji vrijedi

by | 12 Marta, 2019

Foto: Mladen Sekulić

Uglavnom svi jurimo i žurimo za obavezama, da nešto ne propustimo i da nešto ne prođe bez nas… Planiramo po nekoliko godina unaprijed, a dogodi se da propustimo trenutak. Najljepši, najčarobniji… Ipak, dobro je dok popravni postoji, kao i oni koji će vas usmjeriti ako zatreba

Bezuspješno sam se pokušavala prestrojiti na prepunoj raskrsnici. Snijeg je iznenada zabijelio ulice, na nesreću svih nas koji smo žurili da negdje stignemo. Atmosfera je, jasno, bila uzavrela, pravilo desne strane – odavno zaboravljena riječ – a čak sam i ja, koja slovim za smirenog vozača, psovala, u sebi, naravno, jer je Beba bila na zadnjem sjedištu. “Mama”, rekla je. “Nemoj sad, dušo”, prekinula sam je. “Ali, mama, samo da ti…” “Čekaj samo sekundu”, rekla sam i okrenula volan ulijevo. “Samo da zaobiđem ovaj autobus.” “Ali ovo je najljepša, najčarobnija…” “Ne sad!”, povikala sam (kako bi se u kulturnim krugovima reklo – povisila sam ton) i pokajala se iste sekunde. Ubacila sam u treću, dala gas i sretno napustila taj haos od raskrsnice. Pritisak je istog trenutka popustio. “Sad reci šta si htjela”, rekla sam i ugledala tužno lice u retrovizoru. Gledala me očima napuštenog šteneta prije nego što je skrenula pogled u stranu, nekud uz ulicu. “Ali reci šta si htjela, zanima me…” “Ne zanima te”, rekla je. “Tebe nikad ništa ne zanima. Šta god da kažem, ti samo govoriš ‘da, hm, aha’. I u pravu je tata, ponašaš se kao neki robot, sve nas uzimaš zdravo za gotovo… Ali samo da znaš, to je bila najljepša, najčarobnija pahuljica na svijetu, a ti si je propustila! Zbog glupe raskrsnice.”

Prije sam se veselila sitnicama

Ćutim. Ne progovaram. Osjećam kako moje srce povećava broj otkucaja, kao da se svom snagom trudi odaslati što veću količinu ljubavi iz mene. Boli me. Ne mogu tačno odrediti šta me više boli – je li to što je njezin tata rekao da se ponašam kao robot, ili to što je i moje rođeno dijete to shvatilo. Boli me to što sam propustila da vidim tu najljepšu pahuljicu na svijetu. Najviše me boli to što znam da su u pravu. I ona i njezin tata. Postala sam robot. Biće koje obavlja stvari po navici. Ustani, obuci se, idi, vrati se, sjedni u automobil, izađi iz automobila, postavi sto, makni tanjire, skini make-up, lezi, zatvori oči, spavaj. A prije sam znala kako da se veselim sitnicama. Prije sam ih znala primijetiti, vidjeti, osjetiti… Nekad davno, znala sam cijeniti to što on uvijek složi naš krevet ujutro jer ja nikada nisam imala vremena za to. Znala sam mu se osmjehnuti u prolazu, staviti mu keksić pokraj šolje kafe, stvarno ga s pažnjom slušati dok mi govori o nekakvom fudbaleru koji je odrastao u favelama iznad Rio de Janeira. Prije se nisam mrštila dok stoji pokraj mene u kupatilu i oponaša me, otvorenih usta i širom raširenih očiju, dok stavljam maskaru. Prije sam prvo čitala njegov pa tek onda svoj horoskop. Prije su se kazaljke poklapale baš u pravom trenutku i ja sam bila sigurna da on, baš on i niko drugi misli na mene. Prije sam primjećivala stvari. Sitnice. Novu nijansu preliva za kosu koji je baka koristila. Heklanu zavjesu moje majke. Njezine nove papuče. Nove presvlake na stojadinu svog tate. Prije sam znala zastati na mostu i zagledati se u zalazak sunca, oduševljeno, veselo, kao da je u pitanju fenomen nikada prije viđen na planeti Zemlji. Prije sam hodala sporije. Disala dublje. Prije sam znala uživati i u toj nesretnoj vožnji. Da pustim muziku, gledam uokolo. Divim se. Dajem imena oblacima. Prije su me sitnice stvarno znale usrećiti. Kao ono srce koje ti konobar iscrta u kafiću. Kolač koji mi uspije. List neke tamne boje kakva se može naći samo među lišćem u jesen. Sladoled od vanilije kakav se više ne pravi. Šećerna vuna u boji. Kokice. Kestenje. Mekane čarape. Novi jastuk ili prekrivač za kauč. Knjiga koju jedva čekam da uzmem u ruke. Fotografisala sam sve i istovremeno stavljala na Facebook. Da svi vide. Da se svi vesele, a ne samo ja.

Sad se pitam ko još ima vremena za to…

A onda… Onda sam počela zaboravljati. Jedno po jedno. Poljubac za laku noć. Keks uz kafu. Poruke ispod brisača. Našu pjesmu. Neke datume, nekad tako bitne. “Sjećaš se onda kad smo bili na moru, a ja sam upecao majicu?”, pitao me. Klimnula sam glavom iako sam se mogla zakleti da je to izmislio. “Kako si se smijala…”, dodao je. “Jesam, da”, rekla sam. No nisam se sjetila. Zaboravila sam kako to izgleda kad se ja smijem, onako stvarno i od srca. U posljednje vrijeme se smijem nekako kiselo, uvježbano, kao da poziram za fotografiju na kojoj je preporučljivo ne biti ozbiljan. I taj osmijeh brzo nestane, izvjetri kao onaj jeftini parfem u rinfuzi. Jer kome je do smijeha kad te čekaju ozbiljne stvari? Ti si u ozbiljnim godinama, uhvatim se kako govorim sebi. Oblačiš se ozbiljno, pričaš ozbiljno, koristiš ozbiljne fraze i floskule. Prošlo je vrijeme zezanja i romantike. Danas se samo klinke pale na to. Na zrake sunca koje proviruju ispod roletni. Sjedenje na plaži do kasno u noć. Vrući tuš nakon napornog dana. Kupku od morske soli. Krastavce na očima. Čašu vina na rubu kade. Ko još ima vremena za to…

I eto, tako, malo-pomalo, zaboravila sam živjeti. Više me ništa ne fascinira. Pomračenje sunca? OK, događa se. Plavi mjesec? I to će se ponoviti za koju godinu. Makni se, nemam vremena. Zaboravljam štošta. Rođendane, sitnice, knjige, filmove, da me neko pita koja mi je omiljena boja – ne bih znala šta da kažem. Jer više ne razmišljam o bojama. Moj život nekako više nije u koloritu, nego onako – crno-bijeli. Zaboravljam da pričam. Samo kuckam poruke u liftu. Šaljem glupave smajlije jer ne volim ni da kuckam. Jurim od jedne do druge raskrsnice, od jedne do druge prodavnice, gomilam stvari, kupujem i ono što mi ne treba, jedne cipele, druge, treće, pete… Imam 20 šolja za kafu koju nemam s kime da popijem. Planiram stotinu godina unaprijed, a propuštam trenutke. Propuštam najljepše, najčarobnije pahuljice na svijetu. Zbog čega? Zbog idiotske raskrsnice? Gdje žurim? U šta to hrlim?

… dok i sama ne zastanem

“Mama?” “Molim?” “Rekla si ‘molim'”, smije se Beba. “Da, zašto…” “Zato što se obično odazivaš tek nakon trećeg puta.” “Smeta ti?”, pitam. “Mogu se ja odmah vratiti na ‘hm, da, aha'…” “Nemoj, ljepše je ovako. Mama… boli me grlo.” “Opet? Koliko? Malo, srednje, puno…” “Onako”, kaže Beba i sliježe ramenima. “Hoćeš da svratimo u apoteku?” Ne, ne, odmahuje. “Znaš šta hoću? Šta stvarno želim?” “Šta?” “Hoću da mi ispržiš šećer s mlijekom i da večeras legneš sa mnom u krevet. Da me ušuškaš. I da mi pričaš onu priču kad si bila mala.” “Koju priču?” “Znaš onu, kad te djed vodio na klizanje i kad si išla ulicom i zagledala se u neku ženu koja je imala smiješan šešir, i kad si udarila glavom u poštanski sandučić pa su sva pisma ispala…” “Ali tu priču smo pričale stotinu puta”, bunim se. “Jesmo, ali ja nju najviše volim. Mama, zašto smo stali?” “Stali smo jer želim da ti nešto pokažem. Eno je tamo…” “Ne vidim ništa”, kaže Beba i nagne se prema naprijed. “Kako ne vidiš?” “Eno je… gore… Najljepša, najčarobnija pahuljica na svijetu…”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.