Hurem magistra vitae est

Ajoj, rekla je Beba, mama opet gleda one svoje serije. Mama, ja sam gladna… Čekaj, mila, nije još gotova večera… Stvarno, ponovio je Vlado, opet si počela…. Pa što si očekivao – vratio se Bali Beg, a ja da ne gledam…? Ne znam šta vidiš u tim svojim serijama – zapita se moj muž. Da bar čovjek može nešto naučiti, nego samo – unkjarum ovo, unkjarum ono. Dobro, hajde, ne počinji sad, čekaj kad budu reklame pa ćemo pričati.

I čuj ti njega – što čovjek može naučiti…? Iz serija možeš naučiti šta hoćeš, ma da završiš fakultet, napišeš doktorat iz ljudskih odnosa. U ovih prvih stotinu epizoda – nema šta nisam naučila.

Da se bivše i sadašnje žene ne vole. Da ljubav i može nestati, ali ljubomora nikad. Da se uvrede prenose, kao narodne pjesme, s koljena na koljeno. Da kćeri obično sliče svojim majkama, a sinovi očevima, toliko da sve jedan te isti glumac glumi i sebe u mladosti i pod stare dane. Da, koga mržnja uzme pod svoje – neće se dobro provesti. Da nije nimalo lako biti sultan i trpjeti sve te žene oko sebe. I da je čak i jedan takav – nemoćan pred ženom. I da čak i on može biti otrovan i biti žrtva zlobe.

Da čudotvorne trave liječe sve – od temperature do moždanog udara, ali ponajbolje se oporavlja od suza koje vjerna draga prolije kraj postelje. Da čak i ti što su umrli pa na kraju ispadne da nisu – čuju sve što se oko njih događa, i čovjek bi pomislio – samo spavaju. Da svaki, pa i najmanji udarac u glavu neminovno vodi u tešku amneziju i da nakon toga ne znaš ni ko si ni odakle si ni kako ti je ime, ništa. A na stranu to što se, tako zaboravna, po pravilu zaljubljuješ u svoje dojučerašnje neprijatelje.

Da to ako si nekom majka na početku serijala ne mora značiti da ćeš to i ostati do kraja. Uvijek se može dogoditi da dijete koje smatraš svojim – nije tvoje, ili da usput rodiš još dvoje-troje, a da te niko i ne obavijesti. Za očeve vrijedi isto to, samo puta tri. Tamo gdje očinstvo nije moguće utvrditi putem DNK analize, vjerovatno će se pojaviti nekakav čaroban madež ili slično. Da se suzama sve postiže i da su pred njima čak i najveće muškarčine – potpuno nemoćne. Da glavne junakinje pate i pate i pate, da se čovjek počne pitati – je l’ to srce ili agregat kad sve može izdržati..?!

Dalje, naučila sam i to da su punice i svekrve najveće zlo na svijetu i da ih se treba čuvati čak i kad nisu na funkciji. Ako se u prvoj epizodi rodi beba – ili će je neko ukrasti, ili će je zamijeniti na rođenju. Naučila sam i da je sve moguće – a posebno nemoguće – tako da se niko ne iznenadi ako siromašna robinja postane sultanija, kraljica ili neka visokokotirana plemkinja, i to sve po načelu – što se siromašnija rodi, to joj se sprema bolji život. U načelu, one bez oba roditelja, krova nad glavom i koricom hljeba – po pravilu završe u svili i kadifi.

Ako su slijepe – progledaće. Ako su nijeme – progovoriće. Ako ne hodaju – prohodaće i to sve zahvaljujući ljubavi kakvu mi, obični smrtnici možemo samo naslutiti. Jer za razliku od života, u serijama ljubav pobjeđuje. Serije nas uče da budemo dobri i plemeniti, jer zli na kraju ili plate glavom ili polude, ili ih izjede neka strašna boleština. Serije nas dalje uče i da ne treba lagati jer se na kraju sve sazna. Uče nas i da tajne treba čuvati ma kako velike i strašne one bile. Uče nas kako se pada, a posebno kako se ustaje, i to po pravilu na onim mjestima s kojih se živ stvor više nikad ne bi vratio. Junaci serija uče nas kako se biva besmrtan i preživi sve, od pada s minimum deset metara do hudinijevskog oslobađanja iz vezane vreće i to, naravno, u nekoj bačvi na dnu mora.

A uče li te te tvoje serije koliko se u prosjeku peče jedno pile, upita moj muž. Jer, Dudo draga, ovaj golub u pećnici je gotovo pa spreman za kremiranje.

Jao, pile..?! Potpuno sam zaboravila..! Evo me, unkjaruuum… O, teško meni, Zumbul-aga, šta stojiš tu, dodaj mi tu krpu, još ću se zapaliti…