Categories Duda Mahaluša

Majka hrabrost ili no hard feelings…?

duda

Stajala je ispred vrata, očiju natečenih od suza. U donjem dijelu trenerke, raskopčanoj majici, oštećenog laka, kose skupljene u rep, bez trunke šminke… Da nije bilo tih suza, tog strašnog crvenog eyelinera oko očiju, tog tužnog makeupa, pomislila bih da se samo fura na neki bezvezni casual stil. Šta se dogodilo, upitala sam. Ne pitaj me ništa, rekla je. Pristavi vodu i zaključaj vrata. Šta je zaboga…? Pričaj. Govori…!

Sjela je kraj prozora. Pokušala zapaliti cigaretu. Ruke su joj se tresle. Je l’ Bogdan, pitala sam. Odmahnula je glavom. Mrvica…? Nije, rekla je. Jesi ubila nekoga? Jesam i nisam, rekla je. Upravo sam pobacila, draga moja. Suze su se samo spustile. Pridržala sam se za šporet. Tišina. Šta da kažem? Osim da nisam niti znala da je u drugom stanju. Sjela sam kraj nje. Pričaj, rekla sam. Pričaj, dušo, biće ti lakše…

A možda i nisam bila trudna, ne znam. Mogla sam biti. U sredini sam ciklusa, kod nas ti se to odmah prima, dovoljno je da me pogleda – i odmah sam trudna. Mrvica je spavala kod mojih, ostali smo sami… Ah, znaš kako to već ide… Dogodilo nam se. Znači, nisam mogla vjerovati! Ne treba mi sad beba, Dudo, ti me bar razumiješ.

U firmi je opsadno stanje, lista za streljanje se samo povećava, ugovor su mi ponovo produžili na određeno, Mrvica je već velika, odavno sam ja izašla iz pelena, nisam planirala sad opet, ni u ludilu nisam planirala… Nije vrijeme. Da sam mlađa, možda i bih, ali sad, kad znam koliko je sve to teško i što me čeka, koliko košta i novaca i živaca, odgajanje djeteta u ovakvom bezveznom okruženju… Nisam više toliko hrabra. Ne smijem rizikovati. Tebi bar mogu iskreno reći.

Znam da nije ok, ali tako je. Strašno smo se posvađali. Na kraju sam ga poslala u ljekarnu po onu pilulu, onu, znaš, za dan poslije. Gužvala je nekakav papirić u rukama. Urgentna kontracepcija, pisalo je. Znači, tako se to danas zove…? Zašto jednostavno ne napišu – genocid…? Barem bi bilo poštenije.

Nikada neću saznati kako se osjeća muškarac koji stoji u redu u ljekarni i kupuje pilulu za dan poslije. Niti kako se osjećala ona dok je čitala listu kontraindikacija za tu istu pilulu. Kako se uopšte može osjećati žena napumpana sedamdeset puta većom dozom hormona od one koju sadrži obična antibebi pilula? Vjerovatno vrlo loše. A i kako bi drugačije, kad zna da to što radi i je i nije ispravno.

Rastrgana između želje da još jednom osjeti miris bebinog potiljka, a opet svjesna da živi u nimalo bajkovitom svijetu. U svijetu u kome niko ne mari za bebe, u svijetu u kome se odavno trudnicama ne ustupa mjesto ni u javnom prijevozu, a još manje na poslu. U svijetu u kome ti isti oni koji su se do juče busali u prsa i ponosno pozivali na potomke, plasiraju priču o tehnološkom višku, ili sporazumni raskid ugovora o radu onog trenutka kad shvate da čudno reaguješ na burek sa sirom, jer trudnoća znači bolovanje, a bolovanje znači da će tvoj posao, barem izvjesno vrijeme, morati raditi neko drugi, a to, košta… Loše. Sve je to loše.

Moguće nuspojave, pisalo je. Glavobolja, vrtoglavica i umor. Reakcije u vidu osipa. Oteklina lica. To vidim, pomislila sam. Muka mi je, rekla je Gaga. Znam, rekoh. Muka je i meni kad pomislim da živimo u zemlji u kojoj nam stopu nataliteta određuje par stotina eura više ili manje. Nastavila sam čitati.

Na svakih deset žena koje koriste pilulu, više od jedne osjeća mučninu ubrzo poslije toga. Muka mi je, ponovila je Gaga. Povraćanje je ok. Na svakih sto žena, više od jedne povraća. Premor i blaga tahikardija. Zasad se uklapamo u kliničku sliku. A oprostite, nigdje ne piše koliko ih plače? Mislim, otprilike. Ne treba tačan broj.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *