Categories Duda Mahaluša

Ne da majka svoje dijete!

Foto: Mladen Sekulić
Foto: Mladen Sekulić

Zbog čega je Dudina majka oduvijek teško podnosila odvajanje od svoje djevojčice i da li je Duda postala isto tako brižna (i naporna) kada je o njenoj Bebi riječ?

U moru iracionalnih strahova koje je moja porodica (na čelu s majkom) s vremenom uspjela iznjedriti, strah od odvajanja nalazi se na sjajnom trećem mjestu, odmah iza straha od gladi i, naravno – propuha. Moja majka se i dan-danas kune da je njena prerana menopauza započela onog dana kada sam se ja udala – odvojiti se od kćeri jedinice nije lako, a pripreme za vjenčanje bile su idealan poligon za vježbu svih maminih hormona. Ako mene pitate, vježbe su počele puno prije moje udaje, čini mi se – na dan kada sam se rodila. U porodici se i danas prepričava kako je moja majka opalila medicinsku sestru jer me je okretala kao palačinku. Mama to pripisuje postporođajnoj depresiji, o kojoj se tada još uvijek nije puno govorilo, tata rutini koju je medicinska sestra zaista stekla nakon nekog vremena, dok činjenicu da stvarno jesmo malčice posesivni – niko ne spominje. A moja majka je uvijek bila prilično… recimo, brižna.

Suze krokodilske…

Htjela ona to sebi priznati ili ne, majka je svako fizičko odvajanje od mene teško podnosila. Kad me je prvog dana ostavila u vrtiću, plakala je toliko da joj je Hitna pomoć na kraju morala dati apaurin intravenozno. Plakala je dugo zato što sam se brzo naviknula na novo okruženje i ujutro se veselo obavijala oko nove odgajateljice. Iako se svi po pravilu brinu o tome kako će se dijete adaptirati na novu sredini, kod nas je situacija bila obrnuta. Moja odgajateljica Marija, koje se sjećam kao kroz maglu, dugo bi ostajala sjediti svakog jutra s mojom majkom na klupicama pokraj ormarića, vadeći iz plave kutijice već spremne maramice. “Pa nemojte tako, gospođo, niste jedini, vidite koliko roditelja ostavlja svoju djecu kod nas… Uostalom, Dudi je lijepo kod nas, igra se, jede, spava, napreduje… Niko vas ne krivi zbog toga što morate raditi. To je život, nemate izbora…”

…i bol u duši

Na sam spomen “ostavljena”, mama bi zaplakala tako da su se svi hodnici orili, a jedna od odgajateljica provirivala je iz svoje sobe. “Šta je, teto, nešto je bilo?”, pitala su djeca i pritrčavala odgajateljici Mariji. “Duša je boli”, odgovarala bi Marija i uklanjala tragove maskare s mamine bluze. “Nado…”, pozvala bi kuharicu, “Nado, daj brzo vode i kocku šećera, vidiš da ženi nije dobro”. Nada bi se, spora i troma, kakvu ju je bog dao, dovukla sa šećerom nakon pola sata, dajući mami fore da se dobro isplače. Marija bi je zatim ispratila i zaključala velika bijela vrata, za svaki slučaj da se majka poželi vratiti prije tri sata i petnaest minuta. Trajalo bi to ko zna koliko da tata nije uzeo stvar u svoje ruke i počeo me dovoditi u vrtić. Tačno je da nisam više dolazila dotjerana i umivena kao kada je mama to radila, često bi me znao odvesti i u pidžami, više pidžama sam imala u vrtiću nego kod kuće, ali – barem je padanju u nesvijest došao kraj.

Ne može ići! Prehladiće se!

Mama je svoju šansu ponovo dobila kada sam krenula u školu. Na grupnoj fotografiji, sve mame nasmijane, ponosne, samo moja, zna se – natečena od plača, teški slučaj konjunktivitisa. Kada je trebalo da u drugom razredu idem sa školom na Jahorinu, mama se presavijala od muke. “Ne ide i tačka”, rekla je i lupila šakom o sto. “Nemam ja stotinu djece pa da ih gubim po Jahorini! Osam joj je godina. Ne zna se ni popišati kako bog zapovijeda! Misliš da će se neko tamo brinuti o njoj? Ona nesposobna učiteljica će brinuti o tome jesu li joj mokre noge? Je li sita? Je li joj hladno? Pa ne bi joj čovjek dao ovce da čuva, a kamoli tridesetero djece!!! Uostalom, znaš koliko je osjetljiva – jedva smo izliječili krajnike, i sad samo treba ponovo da pokupi neku boleštinu!!!”

Da je bliže – još nekako

Tata, čista suprotnost mami, bio je za to da idem, pa taman me svijećom po Jahorini tražili. Dodatno sam zakuhala stvar kada sam mu jednom prilikom, potajno da mama ne čuje, rekla da stvarno želim ići. “Mislim, da me ne shvatiš pogrešno, Željko, nemam ništa protiv toga da se djeca druže, ali što je puno – puno je. Znaš li ti gdje je Jahorina, da se, ne daj bože, nešto dogodi – nekoliko sati vožnje”, nabrajala je mama sve moguće i nemoguće opasnosti. “Da je bliže – još nekako, ali – planina je to! Ima tu vukova, medvjeda, divljih svinja, krava, poskoka.” Tata ju je, onako, frajerski, pustio da ispriča šta ima, a onda je samo izjavio: “Mala ide”, te je ustao od stola, što je značilo da je razgovor završio. “I samo da znaš”, dobacio je s kauča, “krava je domaća životinja, Anice!”

Uporna majka

Ponovo su se suze nizale na stanici, Anicu su čak polivali vodom i gurali pod jezik kocke šećera natopljene valerijanom, jer Željko je rekao da “mala ide” i mala je otišla. Na sedam dugih predugih dana. Koliki je račun Anica nakrcala, nikada nismo saznali, ali zasigurno je znatno povećala zaradu tadašnjeg PTT-a. Nakon dva dana znala je imena sva tri portira u hotelu, tete su je zvale “dušo”, a kuharica obećala da će mi, da niko ne vidi, davati repete. Ne sjećam se ni Jahorine, ni repeta, ni kuharice, ali pamtim scenu u kojoj mama poput kamikaze ulijeće u autobus i grli debelog, brkatog vozača “Autoprevoza” da mu se zahvali što joj je dijete živo i zdravo vratio kući.

Ali, mama, sva djeca iduuu!

Sve to ne bi bilo strašno da mi neki dan Beba nije u nos nabila papir veličine A4 sitnog teksta i rekla “Potpiši”. “Šta da potpišem?” “Jahorinu! Želim ići! Sva djeca idu! Potpiši tu!” Mislila sam da sam OK i da ću to podnijeti najnormalnije. Mislila sam da nisam kao moja luda majka. Mislila sam da ću to nekako lakše… a onda se crvena lampica upalila. “Ona ide”, ponavljao je glas u mojoj glavi. “Ima devet godina i želi otići… Odlazi od tebe i nećeš je vidjeti sedmicu dana. Da je bliže, još nekako. Ali – PLANINA JE TO!”

Mala ide!

“Moram razgovarati s tvojim ocem”, rekla sam. “Ne može to tek tako… Uostalom, ne znam imamo li novaca…” “Može na rate”, rekla je Beba, “A i djed će mi dodati, obećao je. Molim te, potpiši… tu.” “Znam, dušo, ali znaš li ti gdje je Jahorina? Ima tamo vukova, medvjeda, divljih svinja… Svega ima…” “Dubravka”, prekinu me Emir. “Skrati priču, molim te. Sve i da ima tigrova – mala ide. Mala više nije tako mala”, izjavi moj suprug i ustane od stola. Maloj se oči zacakliše od sreće. I meni se oči zacakliše od… nije važno. Uglavnom, mala ode, ja ostadoh dežurati pokraj telefona. “Halo… Oprostite, jesam li dobila turističku zajednicu ? A molim vas, jel’ znate brojeve hotela gore na Jahorini? Pišem… Hvala vam…”

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *