Ne dam ti šarene pilule…

Obožavam frizerske salone. Čak i kad nisu oni “nabrijani”, već tek salončići, s dvije stolice, ogledalom i praonikom. Godinama sam ostavljala posljednju paru “stručnjacima”, dok nisam upoznala Milicu. Mali salončić u kvartu, radi k’o shopping centar, i subotom i nedjeljom i praznicima, a Milica samo štrika – ne staje.

Ali ja već godinama ne idem zbog frizure, već onako, više da se ispričam s nekim i što tu priču ne moram dogovarati. Ako mi nije ni do čega, ako mi je loš dan, ako nemam tople vode u bojleru, ne da mi se prati kosu – samo utrčim i kažem “Je l’ može…?”.

Milica prvo pogleda na sat, pa u moju tužnu kosu, a onda počne prebirati po onom svom notesu. Gusto, kaže Milica. Meni je gušće, odgovaram. Mislim, vidi me na šta sličim… Milica se ozbiljno zagleda u moju kosu, a zatim me odmjerava od glave do pete. Jasno je da mi treba jedna dobra generalka. Sjedi – kaže – ali brzo, za pola sata imam pramenove.

Znači, ti imaš petnaest minuta da mi opereš kosu i da me isfeniraš, a ja imam petnaest minuta da ti ispričam što mi se sve izdogađalo u proteklih sedam dana. Nije fer! Ti imaš više vremena.

Je l’ ti okej voda, pita Milica. Super je, uživaj, što se mene tiče – možeš i ledenom, samo da ne moram sama. Ne da mi se nešto ovih dana, jedva se ujutro izvlačim iz kreveta, sve mi je teško, teško ustajem, teško se oblačim, teško šminkam, zlo mi dođe kad trebam namjestiti ovu moju kosetinu… A jesi je dobro spalila, primjećuje Milica. Jesam, priznajem.

I opet si se sama farbala…? Pa… pomalo… A što sam drugo mogla, to je bio onaj vikend kad si išla na svadbu. (Kao da frizerke nemaju pravo ići na svadbe…?) I ti se baš morala tad ofarbati…? Morala. Tad il’ nikad. Pa baš si se lijepo pofarbala. Trčiš, trčiš pa boja, kao da ti je leopard sjeo na glavu, sve na tufne. Dođi sljedeći put da te ja ofarbam, nemoj više sama, obećaj mi! Obećavam. To si rekla i prošli put, vještice jedna.

Šta ima novo, upita me Milica. Ništa. Kod tebe? Isto ništa. Zapravo, ne znam ni ja, svi su nešto poludjeli ovih dana. Ne bi vjerovala čega se sve naslušam… Dođe juče jedna žena, tu iz kvarta, ne znaš je ti, priča kako joj se najbolja prijateljica – pozdravila s pameću. Kaže – cijeli život bila je super, ono – jaka, žena-stijena, oslonac, stub kuće, problema koliko voliš – muž pije, dijete ne uči, svekrva stara i bolesna, a ona samo gura prema naprijed i uvijek je vedra i uvijek je nasmijana i samo vidiš jednog dana – fijuuuuu. I ode liječniku, kaže on – trebali ste gospođo doći ranije, pa da vam lijepo prepišem nešto za smirenje i svakog dana po jednu tabletu – ne bi bilo problema.

Nemaš pojma koliko smo na tabletama. Bromazepam je postao tražena roba. Neka, hvala – odmahnem rukom. Jednom sam se nešto uzrujala, srce mi je htjelo iskočiti, dala mi je mama da popijem onu jednu tableticu, da se smirim – ukomiralo me u sekundi – spavala sam dva dana. Od tada – rekla sam – nikad više. Pa baš da je kraj svijeta – neću i bok.

Blago tebi, ja bih to ponekad tako rado prespavala – kaže Milica. Ti..? Prespavala? Pa čekaj malo… Ti si ta koja uvijek melje kao da navijena. Ti si ta puna energije. Ti ne staješ, radiš od osam do osam, sedam dana u sedmici… Kako ti možeš biti umorna…? Mogu, eto, lijepo, mogu. I meni je dosta. Vidi kakva mi je kosa…? Feniram i šišam koga stignem i sve odavde izađu lijepe i dotjerane, a ja izgledam k’o da me poplava izbacila. Samo svežem rep i guram dalje. Ne mogu se sjetiti kad sam se zadnji put isfenirala. Vidi mi izrast, užas jedan. Pogledaj kako izgledam. A – frizerka. Sramota…!

Pogledam na sat, pa u njenu tužnu kosu, pa opet u sat. Gusto, pomislim. Ali ako mi se Milica navuče na barbiturate – mogu se slikati. Sjedi – kažem i pokažem na praonik. Vidim – nije joj jasno. Nemoj me ništa gledati. Ja ću te isfenirati za tren, ali moramo požuriti, za petnaest minuta imaš pramenove.