Traži i daće ti se…

Nije da se baš primam na takvu literaturu, ali Goga mi povremeno uvali nekakva štiva o samopomoći. Ona u kojima se uz pomoć autosugestije gube tri-četiri kilograma sedmično, bez da se suzdržavaš od slatkiša, hljeba; ona u kojima jednim potezom natjeraš muškarca da se zaljubi u tebe, oženi te i za života svoga ne pogleda nijednu drugu; ona od kojih se kuća sama od sebe sprema, djeca slušaju, a susjedi su ljubazni i sve tako to.

Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem, rekla je. Da, pomislila sam, samo mi još to u životu treba. Bolje da si mi dala kuharicu s Kajmanskih ostrva. Isto bi mi bilo, samo bih mogla gledati i slike i nagađati kako to sigurno mora da je sjajna stvar, ali ne u ovoj dimenziji i ne u mojoj kuhinji. Jer, sastojke za tu tvoju meditaciju nemam i nemam. Uzela sam, uz čvrsto obećanje da ću pročitati od korice do korice, a ne samo one dijelove koje je ona prethodno podvukla i obilježila kao važne.

Stajala je na polici danima, i sjetila sam je se tek kad sam uzela da prebrišem prašinu. OK, pomislila sam, mogu napraviti malu pauzu. Dremuckanje po danu ionako nije bogznašto. Otvorila sam nasumice. Proces manifestacije, pisalo je, sastoji se od tri koraka. Traži. Daće ti se. Prihvati. Aha. Kad bi bar bilo tako jednostavno…?

Traži i daće ti se? Nigdje ti više i niko ne daje ništa samo zato što zatražiš. Čak ni ako lijepo zamoliš. Prestala sam vjerovati u te budalaštine, čini mi se još od sedme godine, kada sam od tate tražila da mi kupi klavir. Molila sam i kumila danima, on je obećavao, “idući mjesec”, pa “za rođendan”, pa “ako prođeš s odličnim”, pa “kad bude bila plata”, i na kraju sam dobila blok-flautu. I to plastičnu. Traži i daće ti se. Stvarno.

Da bismo bilo što privukli u naše živote, prvo što moramo jeste definisati namjeru, odnosno cilj, pisalo je. Ma nemoj? A šta, ja kao ne znam jasno definisati namjeru, odnosno cilj…? Evo već godinama imam jasnu namjeru, iliti cilj, napustiti svoj posao i konačno se okrenuti stvarima koje volim.

Svakog božjeg jutra u šest i petnaest ta namjera je toliko jasna da jasnija ne može biti, a ja, eto, ipak, desetu godinu zaredom, ustajem, pijem kafu i kao po naredbi, idem na taj isti posao. Da je baš sve po načelu “traži i daće ti se” – do sad bi mi se valjda već dalo?!

Naš najveći i najteži zadatak je da dopustimo da se to materijalizuje, pisalo je dalje. Aaaaa, znači tu griješim. Ne prepuštam se životnom toku. Ne plivam nizvodno. Ne prepuštam se struji svakodnevice. Nisam opuštena.

S korica mi se smiješilo lijepo lice autorke. Očuvana, vidi se. Lako je njoj prosipavati nam svoju filozofiju – ta u životu nije podigla ništa teže od kašike. Nije ustajala ranom zorom, mogla je  – i raditi to što voli, i zaobići ono što ne voli.

Pitala bih te ja, prijateljice, da si na mome mjestu. Da se samo jednom provozaš gradskim prijevozom kao ja. Ili da iskusiš vožnju liftom iz sedamdesetdruge, do dvan’estog i nazad. Ili da ti je prvi komšija nagluhi penzioner, koji se iz svega glasa dere jer misli da ga niko ne čuje. Ili da imaš godina koliko i ja, i još uvijek posuđuješ novac od mame i tate.

Tada bih te ja pitala da l’ ti tvoji ommmm savjeti drže vodu, i je li dovoljno biti samo na istoj valnoj duljini kao ta tvoja želja pa da se sve kockice lijepo poslože.

Meni se kockice nisu posložile, evo, godinama. Kad imam vremena, nemam novaca. Kad imam novaca, odmah ih potrošim. Ako nešto malo i uspijem uštedjeti – crkne bojler, otpadne auspuh, poskupi struja.

Kad platim struju, stigne na naplatu rata na koju sam skroz zaboravila. Ili dok radim – sunce sija k’o ludo. Ako odem na odmor – eto ti proloma oblaka. Mislim, ne znam kako da to nazovem, osim – puka slučajnost. Slučajno mi se događa baš ono što ne želim? Da, kako da ne.

Ali dobro, evo misliću pozitivno. Ova prašina je skroz OK. Uopšte se ne uzrujavam što moram očistiti sve to. I što me poslije čeka puna košara veša za peglanje. Bebine igračke – razbacane po podu – pa nije li to dražesno? Nema ništa lošeg u tome što rizikujem frakturu potkoljenice – preskačući preko figurica iz kinder jaja i lego-kockica.

Televizor je zamrljan. Da, i? To je zato što imamo televizor. Trebala bih biti sretna. Zadovoljna. Neki nemaju ni hljeba za jesti. Bože, kako je vruće. Želim nešto hladno. U skladu sam sa svojim mislima. Neko zvoni na interfon. Molim? Ja sam, kaže Goga. Otvaraj, ženo, rastopiće mi se sladoled.