ZNAM, ŽENSKO SAM!

by | 8 Marta, 2012
Kad vam žena kaže da izgledate loše – ili je ljubomorna ili iz čiste pakosti želi da vam sroza samopouzdanje. Međutim, ako vam muškarac skrene pažnju na to – sigurno je u pravu! Duda je ovo osjetila na svojoj koži. I nije joj bilo prijatno…
A sve sam bila lijepo isplanirala. Da prije Bebinog rođendana uzmem tri dana slobodno, da sve natenane spremim, da ne dočekujem goste navrat–nanos, kad ne lezi vraže – postaviše nam novog šefa! A zna se šta znači novi šef – novo dokazivanje, prekovremeni rad, ništa pauza, ništa bolovanje i, naravno, ništa “tri dana slobodno”. I nije mu bilo dosta što je nov, nego je, na svu muku, moralo da bude i muško. Sa starom šeficom je bilo lako. “Daro, moram po dijete u vrtić… Jao, Daro, zvali me iz škole da hitno dođem… Jel’ mogu da skoknem samo ‘do tu’, stigle im mnogo lijepe tašne, rasprodaja…” Sve je s Darom moglo. A ovog moram da pitam i kad idem u kancelariju preko puta.  
 
Dvadeset četiri sata – kuhinja
”Kako ćeš stići?”, pita me Amra. ”Nemam pojma. Sinoć sam pravila sitne kolače, danas ću slano, sutra tortu i orasnice”, odgovaram. ”Jesi li sigurna da ti ne treba pomoć?” ”Ma okej sam, iskuliraj”, kažem joj. ”Ako baš bude gusto, zvaću te. Uostalom, kuhanje je jedina stvar koja mi u posljednje vrijeme ide od ruke.” I tako. Po cijele dane mijesim, razvijam, zavijam, rastežem, filujem… Twenty four kitchen.
Varjača, mikser, rerna i moja malenkost. Mogu ja to, kažem sebi. Još samo malo… Još samo maaalo… Princes-krofne, slane korpice, slatke korpice, rolati, salate… Tri božija dana zaredom, onako sve po redu, kako valja i dolikuje. I za kraj – orasnice. Sušiti sat i po na devedeset stepeni, piše. Sat i po? A sad je već ponoć. ”Kaniš li ti da spavaš?”, pita me Emir.
 
A vidi tek te nokte i lak!
Ujutro, sa podočnjacima do koljena ali zadovoljna, gegam se na posao čekajući da ispričam svoje herojske podvige… Kad ono, dočeka me šef. Glavom i (friško obrijanom) bradom. Sav skockan, dotjeran k’o da su ga sređivali u photoshopu. Pa me sve nešto zagleda. ”Dudo pobogu, jesi li ti to sa šminkom noćila?” Krenuh nešto da mucam, kao, sad ću ja to časkom da sredim, u toaletu… Ali čovjek se ne da zbuniti. Ranom zorom osipa teškom artiljerijom. ”A vidi tek te nokte i lak!” (Ako ovaj nije bio higijeničar u razredu, tu me sijeci!) ”Trči u radnju po vlažne maramice i aceton, nemoj da se brukaš, danas imamo bitnog klijenta. I da… nabaci malo farbe u hodu, žensko si, znaš…” Žensko si, znaš… Uništi me čovjek. Upropasti načisto. Dara mi nikada ne bi rekla tako nešto, a znala sam da dođem i u mnogo gorem izdanju. Uostalom, kad ti žena kaže da izgledaš loše – ili je ljubomorna ili iz čiste pakosti želi da ti sroza samopouzdanje. Međutim, ako ti muškarac skrene pažnju na to – sigurno je u pravu! I ču li ga, molim te: ”Nabaci malo farbe usput.” A ja od šminke u torbi imam samo stari karmin i staru maskaru, onu što slepljuje trepavice.
 
Once in a life time
Cijeli dan sam bila pod utiskom. U pravu je, priznajem. Nisam smjela da dozvolim tako nešto. Majku mu, jesam žensko, pomislim, pa se sve gledam u ono ogledalo. Nekad ni smeće nisam htjela da bacim dok se ne dotjeram, a vidi sad… Apa-drapa. I tako, riješim ti ja, vrijeme je za nabavku, i to onu žensku, pravu, sumanutu, neslućenih once-in-a-life-time razmjera. Podesim GPS u glavi. Destinacija – shopping centar! Bliže odredište – parfimerija! ”Dobar dan, izvolite”, dočeka me Ona, sva napirlitana. Na njoj ful oprema. Sve One koje rade u tim lijepim radnjama takve su da nabiješ kompleks niže vrijednosti i ako samo uđeš ”da pogledaš”. ”Treba mi neki puder”, kažem. ”Naravno, gospođo. Hoćete li tečni, u prahu, kamenu, emulziji, fluid, žgmnj… pfdfkjksdk…” Pola je nisam razumjela, ali tako je zvučalo, majke mi… ”Pa, mislim… puder… za mene”, pokušavam da joj objasnim. ”A kakva vam je koža? Suha, masna, mješovita, dehidrirana, sa T-zonom?” Uf, mrzim te skraćenice, T-zona, G-tačka… (sad znam kako je muškarcima). ”Pa, mislim da mi je koža, znate, normalna. Valjda.” Ona me znalački zagleda. ”Hm, da. A hoćete li s liftingom ili bez njega?” ”Ovaj, ne znam, može i sa, ako mislite da mi treba…” ”Naravno, mi to preporučujemo damama poslije četrdesete.” ”Četrdesete?!” Zagrcnuh se od muke. Ajme meni, baš ode predaleko. Kiselo se smijem, ovo već postaje dramatično. Hoću… Neću… Hoću… Ma ne… ”U redu. Dajte mi to i neku kremicu. I koju maskaru mi preporučujete?”, čujem sebe odnekud. Ali ne, to ne govorim ja, to je neka druga Duda, neka zloća, čisto vantjelesno iskustvo, kunem se.
 
Piskavi glasić razuma
I tako, pukoh cijelu platu za mlijeko za skidanje šminke, pa zatim tonik, pa neka termalna voda, ko će ga znati, pa krema dnevna, pa noćna, pa za predio oko očiju i usta… onda primer za make up (šta god to bilo, ali u roku od pet sekundi me je ubijedila da mi je to ”nešto” apsolutno neophodno), pa tečni puder, i četka naravno, pa puder u prahu, zatim highlighter marke koćegaznati (a ako znam za šta je, bog me ubio?!), pa bronzer, pa rumenilo. A onda je prešla na oči… Baza za sjenku (nikad čula), pa sjenke, maskara… ”Imamo Lancôme, one su vam stvarno fancy”, čujem je kako govori. ”Da, da, u redu”, ja se slažem. Elem, redaju se marke, lineri, sjenke, krejoni, puderi, karmini, sjajevi… I sve sama egzotika. Canel.. Artdeco… L’Oréal… Revlon… Bourjois… Givanchy. Imaš još fore da se predomisliš, šapuće onaj glas razuma. Ali to nije glas, zapravo – to je tek nekakav piskavi glasić. U stvari, biće da mi se samo pričinilo. I dok mi otkucava račun na kasi, otkucava mi i srce na dlanu, dok stežem svoju kreditnu kao da mi je posljednje u životu. Devetsto sedamdeset i četiri marke – imate i poklon, maleni travel neseserčić… Neseserčić… šta??? Ja očekivala za tu cifru minimum Peugot 206, i to onaj ženski model kabrio. S klimom i rezervnim gumama pride. I tako, kao u transu, okrećem glavu i pružam joj karticu. Nadam se da ću s punom ratnom opremom sutra lakše i bolje, sigurnim koracima kroz život… Lijepa i nova ja, pomišljam zadovoljno dok ćuškam onaj slip duboko u pregradu novčanika.
 
Vrijedilo je?
Ponedjeljak je… Ustajem pola sata ranije nego obično. Vadim svu onu šminku i počinjem…. Stavljam na sebe sve po redu… Sve one stvari kojima ni imena ne znam… Zatim se pogledam u ogledalo i kažem sebi: ”Bejbe, vrijedilo je svake pare!” Žustrim koracima koračam ka poslu, dignute glave, pravih leđa… Po glavi mi se mota neka brza stvar s radija. Ponosno ulazim u kancelariju, željno iščekujući sve te komentare kako sam lijepa, kako sam se doooobro našminkala, sva ta pitanja tipa ”koji ti je to puder”, kad ono – dočekuje me Gospodin Savršeni. ”Dudo, majku mu, zar ti ne rekoh u petak za taj skrnavi lak na noktima. Pa ne možeš tako potpisivati sve te važne ugovore i rukovati se pritom, misliće ljudi da te u firmi tjeramo da ribaš toalete a ne da kucaš. Hajde ti do apoteke i evo ti pet maraka, za aceton i vatu. I ne traži račun za firmu, to ja častim. Mislim…” Znaaam, žensko sam.
 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.