Categories #kolačistine by Bojana Blažević

#kolačistine by Bojana Blažević: Ljubav i strah uvijek spavaju zajedno

Bojana Blažević

Ljudi ulaze u naše živote u mistično savršenim trenucima. Baš u jednom takvom u kojem sam još šeprtljavo učila da živim iz srca, u moj joga-studio je ušla djevojka dubokog morskog pogleda. Efie je iz Holandije i tri mjeseca je igrala folklor u Banjaluci. Između nas se odmah desila konekcija. Obje smo se bavile terapeutskim radom i prošle put sličan klečanju na kukuruzima moderno nazvan duhovnošću.

Moja “Holland drugarica”, kako je nazivala samu sebe, svojim postojanjem me je naučila više nego svi mindfulness kursevi. Naučila me je da zlatni novčić zvani JA ima i uvijek će imati dvije strane. Zanimljivo je koliko je engleski jezik ekspresivan. Tri mjeseca razgovora s njom na engleskom donijelo mi je neočekivane promjene. Na engleskom je mnogo lakše reći I feel guilty about… Na našem jednostavno ćutiš i ne izraziš se. Možda i nije bilo do engleskog, možda je uzrok bila Efie i njeno anđeosko biće. Na primjer, ispričam joj o situaciji koja mi je bolna, za koju se brinem ili me je razljutila. “But that’s also you. It’s OK to worry sometimes.”

Šta god da se desi, bila je tu da skine težinu mog “samoodbijanja”.

“Take a good care of yourself” bio je naš pozdrav. Ili njen pogled s pitanjem: “Are you taking good care of yourself?” Efie ne priča o bezuslovnoj ljubavi. Ona je otjelovljena bezuslovnost. A ja nisam bila jedina koja je bila oduševljena njenim postojanjem. Svaki restoran u koji je svraćala dobro ju je zapamtio. Vlasnici, konobari, kuhari – bila je njihov omiljeni gost, osoba kojoj su se divili i koju su upijali. U folklornom društvu u kojem je plesala svi su pričali o “našoj Efie”. Pisali su o njoj u novinama, pozivali je da gostuje na televizijama i priredili joj veliki goodbye party. Zašto je Efie bila tako posebna?

Ona nije pokušavala nikoga da impresionira, a uspijevala je u nečemu u čemu malo ko uspijeva. “How do you do that, Efie?”, pitala sam začuđena njenom iskrenošću u odnosima. “I’m just being myself”, nasmijala bi se morskim očima.

Efie voli ovu zemlju i ljude u njoj više nego što oni vole sami sebe. Ne odbacuje nijedan dio Bosne onako kako mi to oduvijek radimo. Kad malo bolje razmislim, prije nje nisam upoznala nikoga ko je bezuslovno volio Bosnu. Najsmješniji dio je njena nova tetovaža LOVE na ćirilici, kojom je fascinirala i momke u tattoo shopu.

Osjećala sam ljubav prema Bosni. Svjesno sam odabrala da živim ovdje jer sam dovoljno dugo živjela po različitim zemljama da sam mogla da procijenim. Sporije je, lagodnije i lakše. Ali bez obzira na odluku da svoje darove dijelim s našim ljudima, svoje korijene sam davno odbacila. Uvijek sam bila nonšalantna buntovnica, futuristički raspoložena djevojčica i onda žena koja grabi nekoliko koraka ispred okoline. Da, do te mjere da je mojim prijateljima i rodbini čudno kad se pojavim na sopstvenoj slavi. To je slava mojih roditelja, govorila sam. Ja sam samo gost. Poslužim se kojom čašom vina i ne volim dugo da sjedim. Ove godine je sve bilo drugačije. Zabavila sam se na slavi kikotavo dobro kao na stand-up komediji sedam dana poslije.

Slušala sam Efie kako se divi našoj prirodi i običajima, obilazi bosanska sela u potrazi za starim nošnjama, pjeva, pleše i veseli se uz živu muziku. Bila sam na nastupu njenog folklornog ansambla i ako je sve prije toga bio šok za moj sistem, ovo je bila dvosatna električna šok-terapija. Po prvi put sam vidjela ljepotu koja mi je ranije bila nepoznata. Svi ti savršeno izvezeni kostimi, strasni temperament naroda i Efie među svima njima, nestvarna, predivna i pomiješana s mojim bolom zbog njenog predstojećeg odlaska u Holandiju.

“Bože, gdje nađeš sve te ljude? Je li moguće da svi na kraju negdje odlaze?”, govorila mi je sestra. Da, moguće je… Ali naučila sam “to nešto” od Efie. Ovaj put sam prigrlila i bol i strah. Ovaj put sam znala da ne moram nekoga da odgurnem zato što je bolno. “It’s painful, but that’s OK too.” Postoje dvije strane novčića – ljubav i strah. Čemu onda začarani krug borbe da istrijebimo jedno ili drugo? U nama ima mjesta za oboje.

Da li je moguće voljeti svoje dijete bez straha? Nije. A da li je moguće voljeti ga i djelovati iz ljubavi, iako postoji strah? Jeste.

Zar to ne govori sve o ljubavi? Ne moramo da odgurujemo druge jer osjećamo strah. Ponekad je bolno i to je u redu. Ljubav i strah uvijek spavaju zajedno.

Zar vam to saznanje barem malo ne otopi srce?

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *