Categories #kolačistine by Bojana Blažević

Rekla sam DA!

Ova godina je počela maestralno. Nikada čudnije novogodišnje želje ne imah, a nikada ih brže ne primijenih. Sve se dešava na sceni života, ne samo u glavi, svi dijelovi filma su spremni i odmah prelazimo na snimanje. Akcija, djela! A znam i zašto. Ove godine insistiram na sebi umjesto na drugima, a kada odlučiš, onda sve ide samo od sebe, nije bitno kakva je motivacija, bitna je odluka. Kažu da je samodisciplina odličan pokazatelj ljubavi prema sebi. Dobro kažu.

Bojana Blažević

Magična mirođija je da sam svemu rekla “da”. Šta to uopšte znači? Pa većina čovjekovog života se svodi na odbijanje neprijatnih emocija, neprijatnih iskustava i ljudi, a složićemo se da su one sastavni dio života. Možda i dragocjeni dio života, ali to spoznamo tek kada svemu kažemo “da”.

Obično mislimo da će, ako kažemo “da” neprijatnim stvarima, one da se povećaju. Zato smo, kada osjećamo ljutnju, ljuti na sebe jer smo ljuti, kada osjećamo da smo ovisni o nekome, kritikujemo sebe zbog prejake potrebe, kada želimo ono što nemamo, odbijamo to priznati, kada smo tužni ili imamo neprijatna iskustva, uvjerimo sebe da nismo dovoljno vrijedni. Ta nesaglediva patnja se zove samoodbijanje. Začarani krug samoodbijanja donosi ponavljanje i povećanje onoga što želimo da izbjegnemo – više bola, više tuge, više odbijanja od drugih. Što dišeš iznutra to privlačiš izvana.

Druga opcija životnog puta je integracija. Prođeš sve radosti i patnje, spoznaš da si ti u svemu i da je sve u tebi i zavoliš sebe dovoljno. Tada si spreman da se stalno mijenjaš.

Onda počinje proces koji nazivam raspadom sistema – prilično cool unutrašnje iskustvo. Raspad sistema je odučavanje od samoodbijanja i učenje da u sebe integrišeš i svjesno posmatraš bez osude sve što osjećaš. Kad si ljut, samo posmatraš svoju ljutnju sa svjesnom ljubaznošću i bez prosuđivanja. Pa i kad si ljut na sebe što si ljut, i dalje samo posmatraš, znajući da je i to u redu, nema kritike, nema odbijanja. Neprijatne emocije su tajna vrata do upoznavanja svoje savršene ljudske prirode.

S vremenom sam uz vježbu spoznala da je jedini kamen spoticanja za mene bila samokritika. Kada smirite tog unutrašnjeg sudiju, sve je drugačije. I kad se dešavaju situacije ili se pojave ljudi koji okidaju ono nešto u vama, i dalje imate osjećaj, ali ne krivite sebe zbog osjećaja, ne postajete jedno s njim, već ga prigrlite i dajete sebi ono što ste oduvijek tražili na pogrešnim mjestima.

Moram vam priznati da sam vrijedno vježbala dva mjeseca, a knjiga koja mi je pomogla oko raspada sistema je “Addicted to Love” autorke Jan Geurtz. I čini mi se da sam tek sada dobila krila. Sve je postalo toliko lako da sam počela tražiti nove izazove.

Nisam se morala truditi oko toga, svemir je već čuo da sam svemu rekla “da”, pa mi je poslao veći kolač izazova nego što bih rekla da mogu sažvakati. Dobila sam poslovnu ponudu koju sam dobijala i prošle godine. Dobila sam pravog prijatelja kojeg sam imala i prošle godine. Dobila sam strast koja mi je već neko vrijeme nedostajala, ali to nisam smjela priznati.

I upitala sam se jesu li i drugima stalno potrebni novi izazovi. Čim stvari postanu prelagane, ja sam mrtva žena. I prosto ne vjerujem da svaki čovjek nema neku životnu strast, potrebu da stvori, zasija, da ga nešto vuče, da se prepusti intuiciji i odmahne rukom na pitanje “šta ako”. Zbog tog pitanja se potisnu i strast i emocija, da ne govorim o nuspojavama koje žive oni koji potiskuju svoju strast.

Prihvatila sam poslovnu ponudu. I ne znam šta ako, ali znam da sam skromnost stavila u prošlost i prija mi jako.

A vi, da li živite svoje strasti ili nuspojave?

Author: S. Vujanović

web-urednik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *