Zrele godine

Zrele godine

SHARE
Foto: Mladen Sekulić
Foto: Mladen Sekulić

Duda za sedam dana slavi rođendan. Nije onaj jubilarni, ali smatra kako je dovoljno blizu fatalne brojke da se zamisli… onako – gotovo pa ozbiljno!

Moja mama je nakon 35. spontano prestala slaviti rođendane, jer kao – nije to više za nju. U četrdesetoj je došla uplakana s posla, jer je unapređenje, koje je s pravom očekivala, pripalo 20-godišnjoj pripravnici, koja je imala kraću suknju, dužu kosu i poveliki popis ljubavnika na vodećim pozicijama. Tada je prvi put osjetila da stvari izmiču kontroli, da tamo neko ipak broji godine i da biti žena u četrdesetima nije nimalo lako.

Pakao pred klimakterijum
Svoje zrele godine teško je podnosila, nije se snašla, kao što se neki nikad ne snađu u pubertetu i – jedva čekaju da se on završi. Sada je jedna sjajna penzionerka, ali četrdesete – četrdesete su joj bile pakao praćen ranim ulaskom u klimakterijum, valunzima, nesanicom i sve češćim povlačenjem u sebe i zatvaranjem u sobu. Rečenica “mamu boli glava” plasirana mi je u dane kad bismo ostajali bez ručka, kad se prašina skupljala po uglovima, a po kući hodalo na prstima – sve samo da ne probudimo mamu. U četrdesetima je postala nevidljiva. Zbog toga često sad osjetim taj njen pogled na sebi, taj brižljivi ton, to “kako si” upitano kao da očekuje izliv bijesa i suza s druge strane. “Dobro sam, mama”, kažem. “Kako? Nisi dobro. Ne možeš biti dobro. Niko nije dobro u tim godinama. Znaš da mami možeš sve reći…”

Život ne prestaje sa 40
“Ah, draga mama, ne znam kako da ti kažem, ali – ja sam OK. Ja sam stvarno OK. OK sa sobom, OK s ljudima oko sebe. Sve je OK. Nije frka. Spremam se za najveći party u svom životu. Pozvaću sve ljude koje znam, napraviću tortu, veliku, lijepu tortu sa 12 jaja, pola kile čokolade… Sjedićemo, pjevaćemo, glupiraćemo se i raditi sve ono što ne priliči ozbiljnim ljudima u našim godinama. Pobrinuću se da Beba ostane budna najduže što može, da čuje i vidi kako život ne prestaje u četrdesetima. Jer ja sam s tom tužnom pričom završila.”

Da mi je svejedno – nije
“Da sam isti onaj komad od prije 10–20 godina – nisam. I nije se samo moje tijelo mijenjalo s godinama, mijenjala sam se cijela. Narasla sam, mama. I to je OK. Možda oko ovih očiju ima i poneka bora, ali, hej, te oči su vidjele i neke sjajne stvari. Vidjele su kanjon Neretve u pet ujutro. Prag i Venecijanske mostove, vidjele su Stradun, i Plitvice, i Budimpeštu, i Bled. Vidjele su i ono čega nema, ali Bože moj, mama, sve to ide u rok službe. Bilo je dana kad mi se ulazak u veliko strašno predvorje četrdesetih činio kao početak kraja, treći čin drame, ali OK sam, mama. Stvarno sam OK. Uostalom, još uvijek sam u tridesetima, doduše kasnim tridesetima, ali ipak tridesetima. Četrdesete su samo voz čija svjetla nejasno vidim u daljini.”

Proletješe godine
“Istina, jedva mogu povjerovati da su tu. Brzo je prošlo. Zar juče nisam imala 20? Odakle su se ovaj muž i ovo dijete stvorili? Moji? Ma ne vjerujem, mora da je neka greška. Uostalom, mala uopšte ne liči na mene. I gdje je ono tijelo od prije koju godinu? Ovo ne može biti moj celulit, moje bore, moje sijede… I ko je uvalio ove duboke gaće u moju ladicu s vešom? Pogledaj ove domaćice… Mislim, to ne može biti! Gdje ste mi sklonili one farmerke s niskim strukom? I otkad ja spavam u flanelskoj pidžami, otkud uvijači u mojoj kući…”

Sad stvarno pretjerujete!
“OK, prestanite! Prestanite smjesta! Kako je krenulo, još ću naći i zube u čaši pokraj kreveta. Stvarno ste pretjerali. I gdje je taj aspirin kad mi najviše treba… Možda me malo boli glava, ali još uvijek nisam za bacanje. Jesi li vidjela kakvo je ludilo bilo sinoć?! Fajront smo dočekali u birtiji. Dobro, ne kažem da bih mogla tri noći zaredom tako, ali nešto malo kondicije je ostalo. Ne damo se još, ne, ne… I reći ću ti nešto, ali neka ostane među nama: na izlazu me bario neki klinac, tražio moj broj mobitela, mo’š misliti… Naravno da mu nisam dala, dijete je – rodio se kad sam ja učila za prijemni za fakultet. Mogu mu biti majka. Tehnički.”

Zbunjena s razlogom
“Kažu da je normalno da te obuzme osjećaj krivice. Nema krivice, ljudi. Žao mi je, možda, što sam na neke ljude potrošila više vremena nego što zaslužuju, što za neke druge nisam imala više strpljenja, što sam se živcirala kad nije trebalo, što sam bila budna kad je trebalo da spavam i s druge strane – prespavala sam neke bitne stvari, bitne ljude… Ali dobro, kao što sam rekla, sve to ide u rok službe. Ne treba očajavati, mama. Sve se događa s razlogom. I to što sam zbunjena – i to je s razlogom. I to što se još ne mogu naviknuti kad mi kažu Vi. I to što mi kasni, a ne znam je li trudnoća ili klimakterijum. Ali preživjećemo, šta god da bude. Mislim, i Madonna je rodila u 42. pa… Heeeej, nemoj mi sad plakati, mama, ne znam još ništa, čekamo nalaze. Eto ti sad! Pa jesi i sama rekla da ti mogu sve reći?”

Brojke na papiru
Uostalom, nije to loše. Godine – to su samo brojke na ličnoj karti. Sve u svemu, dobro sam. U sjajnoj sam formi, ne računajući onih minus nula pet na lijevom oku, bore na licu i pravi riječni tok kapilara koji mi se ocrtava od koljena naniže. Ne poznajem nijednu ženu mojih godina koja izgleda puno bolje od mene. Ne računam ona nabildana čuda prirode koja viđam po teretanama i voditeljice na TV-u, iza kojih stoji vojska šminkera i frizera. Imam i ja svoju vojsku, ali Goga ne zna fenirati, a ni Beba nije baš najvještija s ajlajnerom.

Hajdemo se dogovoriti
Dobro, nije da mi nije žao. Onako, ne puno, ali malo jeste. Malo me žalosti kad pomislim: “Odakle meni ovoliko godina”… Bože, hajde se dogovorimo: zaustavi vrijeme koju godinicu, a ja obećavam da ga neću protratiti. Evo, poradiću na sebi. Biću bolja. Volontiraću u onom centru za stare i nemoćne. Istrčaću maraton. Pola maratona. Poslaću konačno onaj rukopis izdavaču. Brinuću se o napuštenim životinjama. Prestaću jesti meso. Bože? Gdje si? Helou, vi gore, ima li koga…

1 KOMENTAR

Ostavi komentar