LJ&Z i “Tropik” poklanjaju svjetski bestseler “Danski odgoj djece”

Otkrijte tajnu odgoja najsretnijih ljudi na svijetu! Šta čini Dansku najsretnijom zemljom na svijetu — i kako danski roditelji uspijevaju godinu za godinom odgojiti sretnu, samopouzdanu i uspješnu djecu? Knjiga “Danski odgoj djece” autorica Jessice Joelle Alexander i Iben Dissing Sandahl govori o svim ovim temama! Jedan primjerak ovog interesantnog štiva poklanjamo i vama – kako do poklona saznajte na kraju teksta!

Ovaj praktičan i iznad svega optimističan savjetnik za roditelje donosi navike najsretnijih porodica na svijetu. Jasnim primjerima i korisnim savjetima autorice predstavljaju osnovna načela danskog odgoja, a uključivanje samo nekih njegovih dijelova u vlastiti roditeljski pristup pomoći će roditeljima da odgoje sretniju i otporniju djecu koja će nastaviti taj krug dobrobiti i sreće odgojem vlastite djece.

Najveće poljske dnevne novine nedavno su objavile intervju o danskom odgoju djece koji je postao jednim od najčitanijih i veoma dobro primljenih članaka. Preveli smo ga za vas.

Danska kontinuirano kotira vrlo visoko na svim međunarodnim istraživanjima o sreći (odraslih i djece). Šta biste rekli, zašto je tako? Jesu li mjerenja objektivna ili Danci možda nisu skloni toliko se žaliti i kukati kao Britanci, Amerikanci ili Poljaci?

Danci se više od 40 godina zaredom nalaze pri vrhovima listi najsretnijih ljudi na svijetu jer su pronašli način kako da nauče svoje građane da si osiguraju generalno više dobrobiti odnosno postignu veće životno zadovoljstvo cjelokupnog stanovništva. Rano zasiju sjeme kako bi njihova djeca odrasla u sretnije i otpornije odrasle ljude. A i manje se žale, mada to nije glavni razlog.

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu “Danski odgoj djece”? Je li vas inspirisao neki poseban događaj ili osoba?

Odgajajući djecu sa suprugom Dancem, primijetila sam da radije posežem za spontanim savjetima svojih danskih prijatelja i poznanika nego onima iz gomile knjiga o odgoju djece koje sam pročitala. Jednog dana dok sam slušala supruga kako mijenja način izražavanja naše kćeri o nečemu što je straši, čega se boji (što će promijeniti način na koji ona to doživljava za cijeli život), shvatila sam da bi moglo postojati nešto što se može nazvati danskim načinom odgoja djece! Nazvala sam Iben, koja je u Danskoj priznati stručnjak, psihoterapeutkinja s područja roditeljstva, i zajedno smo postavile pitanje “postoji li danski način odgoja djece?” O tome nije bilo nikakve literature jer je toliko čvrsto utkano u dansku kulturu da to Dancima iz njihovog ugla gledanja nije jasno vidljivo. Obje smo mnogo istraživale i na kraju zajedno postavile temelje veoma efikasne filozofije roditeljstva.

Pa, kako biste opisali danski roditeljski pristup, odnosno danski način odgoja djece? Je li na bilo koji način sličan onome što Paula Druckman opisuje u svojoj popularnoj (uglavnom u inostranstvu) knjizi o odgoju djece u Francuskoj naslovljenoj “Francuska djeca ne bacaju hranu”? Jeste li pročitale tu knjigu i je li vam se svidjela?

Iskreno, knjigu još nismo pročitale, pa je ne možemo komentarisati. Ali, naručile smo je i namjeravamo je pročitati jer često nam postavljaju to pitanje. Ono što možemo reći je da se danska i francuska filozofija roditeljstva uveliko razlikuju. Obje imamo mnogo prijatelja (Francuza, drugih i miješanih nacionalnosti) koji žive i odgajaju djecu u Francuskoj i obje tamo  provodimo dosta vremena. Inače, suprug danske kraljice je Francuz, pa Dancima francuska kultura, društvene norme i ponašanje nisu sasvim strani. Ne možemo tvrditi da je jedan roditeljski pristup bolji od drugog, ali očito je da te dvije zemlje vrlo različito rangiraju na listama sreće. Danska se postojano godinu za godinom nalazi pri samim vrhovima svih lista država na svijetu, a Francuska znatno niže. Ove godine Francuska je zauzela 29. mjesto iza Omana, Meksika i SAD-a, što je četiri mjesta niže nego prošle godine. Francuska djeca možda ne bacaju hranu, ali jesu li, gledajući dugoročno, sretnija?

U svojoj knjizi spominjete nekoliko vrednota kojima se povode roditelji u odgoju sretne djece – jednakost, timski rad i saradnja, empatija, odnosno saosjećanje neke su od njih. Čini se da bi roditeljima samima bilo teško usaditi te vrednote svojoj djeci te da je ono što Dansku čini sretnom zemljom zajednički pristup – naime, škole i ustanove djeci usađuju iste vrednote kojima ih uče i u porodici. Jeste li saglasni?

Sve što smo spomenule u knjizi usmjereno je razvoju mentalnog sklopa koji mogu imati svi ako ga žele i rade na tome – u školi, kod kuće, s prijateljima, porodicom i vaspitačima. U tome su ključni empatija, odnosno saosjećanje i pouzdanost, a ne individualizam i želja za zvjezdanim statusom. Sve polazi od toga. Danci su veoma saosjećajan narod i vrlo su uspješni u usađivanju unutrašnjeg poriva svojoj djeci, i to poštovanjem zone proksimalnog razvoja, a ne pretjeranim fokusiranjem na vanjska mjerila uspjeha. A tu je, dakako, i danski hygge – opušteno provođenje vremena u ugodnom porodičnom okružju!

Nastavak na sljedećoj strani…

Po čemu se danske škole (najprije osnovnoškolski i predškolski odgojno-obrazovni programi počevši od jaslica) razlikuju od onih u drugim zemljama?

Razlikuju se po tome što se jako temelje na igri i aktivno uče djecu empatiji. Već u predškolskom sistemu postoje programi koji djecu uče saosjećanju. Danci žele da njihova djeca prije svega budu djeca i da se igraju zajedno što duže mogu.

Vrlo zanimljivo, spominjete koliko je igra važna u dječjim životima – obična slobodna nestrukturisana igra koja nije usmjerena na obrazovanje ni na postizanje bilo koje vrste uspjeha, jednostavno provođenje vremena u ugodnom okružju radeći zabavne stvari. Kako su Danci došli do toga da je to najbolja tehnika odgoja sretne djece? Ta se ideja pojavljuje i u Druckmaničinoj knjizi, a suprotna je američkom načinu odgoja usmjerenom na ciljeve.

Igra u Danskoj ima velik značaj od 1871. kad je utvrđeno da igra ima ključnu ulogu u obrazovanju djece. Od tog trenutka igra je Danskoj važan faktor dječjeg obrazovanja. Ono što mene, kao Amerikanku, zanima je ima li drastično smanjenje sati ostavljenih djeci za slobodnu igru u Americi ikakve veze s tim što je ona… slobodna, u smislu da je besplatna. Ona nikome ne donosi zaradu. Gotovo se doživljava ljenčarenjem, gubljenjem vremena. U SAD-u postoji velik pritisak na roditelje da “upišu” djecu u gomilu aktivnosti koje donose mjerljive rezultate, odnosno koje djecu nečemu uče i one, naravno, nisu besplatne! Često se znam šaliti govoreći kad se spoznaje o dobrobitima slobodne igre prošire SAD-om – jer ona zaista jeste od ključne važnosti za dječji razvoj i obrazovanje – širom  SAD-a će početi iskakati “radionice slobodne igre” u koju će roditelji htjeti “upisati” svoju djecu, odnosno željeće da plate da se njihova djeca idu “slobodno igrati” kako bi “postala otpornija i upotrebljavala maštu”. Zamišljam kako roditelji na kraju takvog “programa” dobiju nekakav izvještaj o napretku za “uspješno povećavanje zona proksimalnog razvoja”. Time se, svakako, gubi svrha jer bit slobodne igre je da djeca nauče upravljati sama sobom, odnosno da razviju vlastitu strategiju samokontrole. U slobodnoj igri nema se šta “postizati”, a upravo to pogoduje razvoju djetetova unutarnjeg poriva. Ali kad bi slobodna igra postala popularna u SAD-u, kome bi to donosilo zaradu? Zanimljivo stajalište oko kojeg se vrijedi zamisliti…

Osnovna razlika između danskog i američkog roditeljskog pristupa odnosno načina odgoja djece? Postoje li neke naizgled kontroverzne stvari koje čine danski roditelji, na primjer udaranje po guzi, ali i koliko bi kontrole trebalo dati djeci?

Razlika je vrlo mnogo. Teško ih je sve navesti. Preporučujem da pročitate knjigu i vidite!

Pitanje Jessiki – Jeste li vi i vaš suprug imali neslaganja zbog različitih pogleda na odgoj?

Sjećam se da smo imali neslaganja u vezi “disciplinovanja” dok sam još bila trudna s našom kćeri. Bila sam preokupirana time kako ćemo “kontrolisati”, odnosno “disciplinovati” našu djecu. On nikako nije mogao da razumije moju fiksaciju “disciplinom”. Za njega je udaranje po guzi bilo nezamislivo kao odgojna metoda. U Danskoj je udaranje po guzi zabranjeno zakonom, a meni je, kao i mnogima dok sam odrastala, to bilo sasvim normalno. Trebalo je mnogo razgovora i rasprava da promijenim mišljenje. Sad već sedam godina imam djecu i nisam digla ruku na njih i iskreno mogu reći da fizičko kažnjavanje nije nužno za odgoj sretne, dobro prilagođene djece. Način na koji sam prije razmišljala sad mi je posve nepojmljiv. Danci u odgoju djece primjenjuju pristup “bez ultimatuma” kojim se izbjegavaju borbe za moć. To zaista funkcioniše. Tako od svoje djece dobijm mnogo više poštovanja, što pak dugoročno gledajući pomaže razvoju boljeg odnosa. Buddhinim riječima: “Bolje je pobijediti sebe nego pobijediti u hiljadu bitaka.” Inače, suprug i ja nismo imali drugih neslaganja jer sam duboko u sebi uvijek osjećala da danski način odgoja ima smisla. Pokušala sam naučiti nešto iz njega i primijeniti ga u odgoju svoje djece i iskreno mogu reći da me učinio boljom osobom i sretnijim roditeljem.

Kakva je i je li velika uloga države u osiguravanju sreće danskih porodica – djece i roditelja?

Generalno se držimo podalje od političkih i društvenih rasprava o Danskoj jer se želimo fokusirati na način odgoja djece. Ali možemo reći da su briga i značaj koje dansko društvo pridaje roditeljima i djeci direktan odraz društva koje svoje građane aktivno uči saosjećanju. Djeca odrastaju u ljude koji više brinu za druge, imaju više samopouzdanja i to rezultuje s generalno više dobrobiti, odnosno životnog zadovoljstva.

O autoricama: Jessica Joelle Alexander američka je kolumnistica i mama koja živi u Danskoj s djecom i suprugom Dancem. Iben Dissing Sandahl ovlaštena je psihoterapeutkinja i porodična savjetnica s dugogodišnjom privatnom praksom u Kopenhagenu u Danskoj.

Zaintrigirani?

Vaš primjerak može pronaći na www.tropik.ba i u DM Prodavnicama!

KAKO DO POKLONA?

Lajkujte ovaj post, a u komentaru nam napišite najvažniju osobinu koju razvijate kod vaše djece 🙂
Za sedam dana metodom slučajnog izbora nagradićemo jednu/jednog od vas!
Sretno svima!

Priredio: S. Vujanović