Jasmin Ligata: „Šejtan na kanafi“

Ako volite i pratite sport onda vam je ovaj mladi novinar sigurno dobro poznat, a ako ste, pak od onih koji od sporta znaju samo za Edina Džeku onda ste opet čuli za Jasmina Ligatu, Edinovog čovjeka od povjerenja, ali i velikog prijatelja. Kako god, njega ne možete zaobići, bilo da je riječ o sportu ili sportskom terenu, obzirom da je njegova velika ljubav i fudbal. Profesionalac je u svemu što radi, a njegova veličina se ogleda, prije svega u tome da nesebično pomaže gdje god to treba i ne očekuje ništa zauzvrat. Jasmin je u sportskom novinarstvu skoro 20 godina, a u sportu, slobodno možemo reći, cijeli svoj život. Iako je završio Umjetničku školu (bio je prikriveni ljubitelj umjetnosti), ipak se na raskršću životnih izbora odlučio za novinarstvo i danas je, kako kaže, sretan jer radi ono što voli. Jasmin je prepoznatljivo lice najgledanije sportske emisije Liga bez briga u kojoj se njegovi gosti osjećaju „kao kod kuće“ obzirom da je sa mnogim sportistima prijatelj i mimo malih ekrana. Za naš magazin i portal otvoreno i na sebi svojstven način „otkrio“ nam je mali dio svog života

Radite sa svim vrstama sportista, što podrazumijeva i uvijek različite pripreme za emisiju, da li to zahtijeva više vremena i posvećenosti u odnosu na sve što ste do sada radili?

Sport imam u malom prstu lijeve ruke, jer godinama živim naš sport. Stresno jeste, ali kada se rodite sa loptom i cijeli život se posvetite tome i još imate sreću da radite ono što volite, onda pripreme emisija ne iziskuju mnogo vremena. Dva-tri telefonska poziva, dogovor kao za kafu i snimamo. A dešavanja u emisiji su i spontana, tako da se ne mogu baš previše pripremiti na sve, već se prepustim gostu, a i on meni. Problem današnjih novinara i jeste u tome što sebi napišu pitanja i ne slušaju uopšte sagovornika, u čijem se odgovoru najčešće krije sljedeće pitanje. Naučio sam da slušam i bitno mi je da znam dovoljno o gostu, kojeg pustim da se raspriča i onda iz njegovih odgovora izvlačim sljedeće pitanje, puštajući gdje će nas razgovor odvesti.

Često se svojim sagovornicima u emisiji pridružite u sportskim aktivnostima, da li imate talenta za neki sport ili je to još jedna neostavrena želja?

Univerzalni sam sportista. Mislim da mi je Bog poklonio dar da sam u svim sportovima dosta dobar. Najviše volim igrati fudbal i dan danas ga igram. Evo, baš sam nedavno završio i 10 sezonu takmičenja u Biznis ligi, koju sam osvojio, a već tri sezone zaredom sam najbolji strijelac te lige. Oduvijek treniram fudbal i volim da igram, a dobar sam i u košarci, stonom tenisu, ma u sportu općenito. Generalno volim sport i ništa mi nije teško naučiti, a uz sve to, ne volim gubiti, tako da se jako trudim da pobjeđujem, pa makar igrao i „ne ljuti se čovječe“. A glede neostvarenih želja, mislim da sam već odgovorio kako ni za čim ne žalim u svom životu. Da li su neke stvari mogle bolje i drugačije? Da, vjerovatno jesu, ali sve je od Boga i samo on zna zašto sam krenuo nekim drugim putem.

Svi sportisti sa kojima radite su i po nekoliko puta gostovali u vašim emisijama, da li su „zahvalniji“ kao sagovornici ili kao klijenti?

Zapravo, tek kada sam stigao na Hayat počeo sam „iskorištavati“ svoje kontakte za gostovanje u Ligi bez briga. Uvijek sam na usluzi bio kolegama. I sada sam, ali s obzirom na to da većina njih gleda moju emisiju i zadovoljni su, onda mi je lako dogovoriti i njihova gostovanja u zavisnosti od njihovog slobodnog vremena. I sjajni su sagovornici, s tim što se trudim da ih javnosti pokažem kao osobe koje su pune duha, strasti i ljubavi prema onome što rade, ali i osobe koje su porodični ljudi i puni ljubavi prema Bosni i Hercegovini.

Šta bi trebalo danas da znaju mladi novinari,  oni koji će tek početi da se bave ovim poslom, a vi smatrate da je bitno?

Moraju znati da je istina jedino bitna. Klik bude i prođe. I svaki dan je novo dokazivanje, ali kada jednom okusiš sportsko novinarstvo, zaražen si za cijeli život, jer je to neizlječiva bolest. Istina i samo istina.

Da li biste se nekad u budućnosti okrenuli samo PR-u obzirom da vam prilično dobro ide, barem u ovim sportskim krugovima?

Razmišljao sam o tome, ali dok god mogu psihički i fizički izdržati rad na dva polja, tako ću i raditi. Volim ono što radim, nadopunjujem sam sebe, a baterije praznim na fudbalu. To je moj ispušni ventil i svađalica sam velika, jer svaka utakmica mi je takmičarska. U životu, međutim, volim pomagati i smatram svojom najboljom osobinom to što nisam škrt i što sam tu za sve ljude na ovom svijetu. Nema veze što ti ljudi nisu tu za mene, mene ispunjava kada ja bezuvjetno pomažem.

U emisiju dovodite poznate sportiste naše zemlje, koliko je sam taj proces dogovora i organizacije zahtjevan uzimajući u obzir njihove angažmane koji su često van granica naše države?

Sada kada bih rekao da i nije toliko zahtjevan, neko bi pomislio da je to lagan posao, a zapravo nije. Međutim, s obzirom na godine iskustva slobodno mogu reći da se znam dobro organizovati. Nije isto novinaru početniku i novinaru sa iskustvom dogovoriti istog gosta. I drugi će uspjeti u tome, ali potrošit će više vremena, a ja sam radio i sticao iskustvo, kako bih danas potrošio manje vremena za neke stvari koje su mi na početku bile nemoguće za uraditi, a danas su „pis of kejk“

Da li možete sa nama podijeliti neki zanimljiv trenutak sa snimanja emisije?

Svaki trenutak je poseban na svoj način. Volim kada moji gosti u emisiji zaborave na kamere i posvete se takmičenju protiv mene. Mirsad Terzić, naš rukometni reprezentativac, pao je za vrijeme snimanja, pokušavajući stići jednu loptu. Možda bi neki drugi voditelj prekinuo emisiju, prišao gostu, pitao ga je li dobro, ali ja sam „pao na pod“ i smijao se. Pun sam empatije, zar ne (osmijeh)?!

Jeste li ispunili svoj san ili još uvijek potajno sanjarite?

Može se reći da je ovo ostvarenje dječačkih snova, ali obzirom na to da sam i dalje jedan veliki dječak, i dalje sanjarim. I sve dok budem imao snove, radit ću ovaj posao. U jednoj reklami kažu: Šta je to muškarac bez brkova, a kod mene je krilatica: Šta je to čovjek bez snova?! Vjerovatno prazno bure, a ja ne želim biti to. Želim dosanjati sne i ispuniti ih drugima i hvala Bogu, donekle i uspijevam u tome.

Razgovarali ste sa puno sportista, da li biste izdvojili nekoga po bilo čemu?

Svi oni imaju sjajne životne priče i ne mogu nikoga posebno izdvojiti. Volim Edina kao čovjeka, sa Mirzom Teletovićem sam veliki prijatelj i ponosan sam što mi neograničeno vjeruje. Sa Džumhurom i Tukom imam zdravu zezanciju, jer nisu sujetni, sa Edinom Puhalom jako dobro poslovno sarađujem i fascinira me njegova posvećenost. Ma svi su posebni. Ovo sam nabrojao najprije ljude sa kojima sarađujem, ali generalno sa svim sportistima, bivšim i sadašnjim, imam jako dobar odnos. Vjeruju mi i znaju da ih od mene neće zaboljeti glava, čak i kada ih kritikujem, jer ih kritikujem argumentima.

Da li ste ikada nekoga odbili kao klijenta i šta vam je bitno kod izbora sportista koje ćete zastupati?

Jesam, odbio sam nekoliko sportista. A kod dogovora sa sportistima uvijek presuđuje taj neki klik. Ne mogu raditi sa nekim, ako me ne razumije, niti taj neko može raditi sa mnom, ako ne zna zbog čega je nešto dobro. Uostalom, nakon Edina Džeke, kojem sam predložio saradnju, svi ostali su potražili mene, a to mora nešto značiti. I odmah da razjasnimo, ne radim ja za neki veliki novac, kao što ljudi misle to. Moja želja je isključivo da svima njima olakšam i da oni dobiju potrebno slobodno vrijeme koje će iskoristiti za porodicu ili trening. Neko će reći da sam možda budala, a ja ću reći da sam sretan i zadovoljan što sam dio njihovih priča i ako je jedan posto mojih zasluga u njihovim uspjesima, to je moja satisfakcija.  

Radili ste i u printanim medijima, možete li napraviti poređenje printa i TV-a, šta vama pruža više prostora i prilike za „lični pečat“?

Stvoriti ime u printu je 50 puta teže nego na TV-u. Ima ljudi koji godinama pišu, a niko ne zna za njih, a neko se dva puta pojavi na televiziji i odmah je kao zvijezda. Do pojave društvenih mreža, niko nije znao kako Jasmin Ligata izgleda, ali su čitali moje tekstove i uvijek mi je najveća satisfakcija bila kada me stariji i iskusni navijači, bilo Sarajeva, Želje ili reprezentacije, pozdrave na ulici i daju poneki savjet. Dobronamjerni savjeti su uvijek dobrodošli, pa evo danas u 41. godini svog života, sa nestrpljenjem čekam da me neko posjedne pored sebe i da mi neki koristan savjet.

Na vašem blogu smo naišli na informaciju da ste vi najstariji od trojice braće i da ste zapravo nastali kao „plod zajebancije“, i da vas taj pečat prati i dan danas kroz sve što radite i način na koji živite, jer život je ljepši uz smijeh, da li mu vi tako pristupate?

Veliki sam dječak, koji želi razmišljati isključivo pozitivno. U junu punim 41. godinu, a nekad se ponašam kao da mi je 14. Kažu mi da sam duhovit, a ja se samo volim smijati i nasmijavati druge. Nekad i pretjeram, kao i svi, ali jednostavno – život je ljepši kada se smiješ. Svoje probleme rješavam kada ostanem sam sa sobom ili na mjestu gdje trebam da ih riješim. Ne libim se reći šta mi smeta, ne libim se napraviti prvi korak ili ukazati na propuste i probleme. Takav sam i u pisanju, takav sam i u životu – konstantno se borim za nešto i nekoga i sretan sam što mi ništa u ovom životu nije palo s neba, već sam sam zaslužio – svojim znanjem i svojom borbom. Želim da me ljudi prepoznaju najprije kao dobrog čovjeka, pa tek onda kao PR-a, voditelja, sportskog novinara ili najboljeg strijelca neke lige. Biti čovjek i pomagati je najbitnije, ne pitajući šta neko može uraditi za tebe, već šta ti možeš uraditi za njega.

Razgovarala: Ines Kunovac Foto: Mario Klein za SNL, Privatni album