Duda Mahaluša u epizodi OLDTAJMERKA

Ah, kako vrijeme leti! Duda se pita da li je omatorila i da li uopšte igdje postoje jasno definisani, objektivno određeni kriterijumi koji ukazuju na to da nam tad i tad ističe rok trajanja?

Petak popodne. Umorne i gladne, nogu otečenih nakon tri sata pješačenja po radnjama, punih kesa i praznih novčanika, sjedimo nas tri kod Amre u dnevnoj sobi. ”Mrtva sam”, kaže Amra i spušta se na pod. ”Samo malo da opružim noge”, dodaje. Ja prebiram po kesama, sigurna da sam nešto zaboravila u radnji. ”Šta smo svašta kupile”, iščuđava se Nina. ”Neka smo”, pravda se Amra. ”Jednom se živi. Mislim da će mu biti taman, on je tu negdje, između large i extra large”, procjenjuje Nina šireći košulju s teget prugama, najnoviji poklon za svog najnovijeg momka. Blista. Zajedno su jedva sedmicu dana i već mu je uzela mjeru, pomislim. ”Mala ima oštro oko”, primjećuje Caca. ”A ja ni do sedmog sastanka nisam bila sigurna kakvu boju očiju ima taj momak s kojim se viđam”, zaključujem razočarano. ”Sastanak? Momak? Dušo, vidi se da smo ostarile”, cenzuriše me Amra. ”Možda se u naše vrijeme tako zvalo, ali već neko vrijeme sastanak je date, a momak – tip, lik, frajer, dečko, šta li…?”

 

Osjećam potrebu da joj uzvratim, uvrijedila je i sebe i mene i ovaj časni skup opaskom o starenju. ”Ako ti misliš da si stara, OK. Ali mene ne trpaj u isti koš. I samo da znaš, ne kaže se ’stara’ nego matora.” ”Dobro”, prihvata Amra. ”Onda nismo ostarile. Omatorile smo.” Ubrzo priča dostiže biblijske razmjere. Četiri žene, osam mišljenja i, na kraju, nijedan zaključak. Jesmo li stvarno, istinski ”omatorile” i da li uopšte igdje postoje jasno definisani, objektivno određeni kriterijumi koji ukazuju da nam tad i tad ističe rok trajanja? ”Nema pravila”, kaže Nina. ”U četvrtom gimnazije imala sam nekoliko njih, matorih u razredu. Već tada su bile viđene za tetke, spavale s viklerima, u slobodno vrijeme mijesile štrudle.” ”Ne mora da znači”, brecnu se Caca na pomen štrudli. ”I ja mijesim, pa šta? Od kada znam za sebe – mijesim, razvlačim, špinujem, grilam… Vrijeme provedeno kraj šporeta ne mora biti hobi za oldtajmerke. Otkako je Nigella uzela varjaču u ruke kuhanje je postalo nekako sexy. Uostalom, ako ponekad i skuham koje jaje, ne znači da moram nositi bedž s likom Marte Stewart, je li tako?”, upita Caca. Amra izvi obrve. ”Tako je”, reče nakon kraće pauze. ”Sve dok ne bazdiš na zapršku i dinstani luk – nisi ni M od matorke.” ”I dok si na botoksu”, zaključi mudro Nina.

 

I tako, dok smo se iz sve snage upirale da jedna drugoj dokažemo kako smo još uvijek ”in” i u fazonu, kako pratimo trendove i modna dešavanja, postajale smo bolno svjesne da se, čak i u momentu dok sjedimo na podu u Amrinoj dnevnoj sobi i raspravljamo jesmo li ili nismo, napolju dešava prava mala revolucija. Djeca rastu. Preko noći. Smjena generacija. Neki novi klinci. Ili, što je još gore – klinke. Mlade, lijepe. Bez celulita. Bora. Briga. Botoksa. Neko vrijeme nisam razmišljala o tome. Nisu me brinule godine. Mislila sam, dobro je. Sve je dobro i vrijeme stoji. Viđala sam iste ljude, odlazila na ista mjesta, kretala se u istim krugovima, godinama. Rođendani su bili prilika da se društvo okupi, da se vidimo, ispričamo, provedemo. Nismo jedna drugoj zavirivale u uglove ispod očiju tražeći bore niti smo piljile u neofarbani izrastak kose brojeći sijede. ”Kad smo već kod sijedih, imam ih odavno”, priznade Amra. ”Ko bi rekao, ti…?”, začudi se Nina. ”Da, draga, i to ne jednu-dvije, nego koliko hoćeš. Šta misliš – zašto sam počela da se farbam u pepeljasto…?” Nina priđe i zagrli je. Nas tri se zgledasmo. To što je Amra priznala da ima sijede – pogodilo nas je gotovo kao da smo saznale da boluje od nečeg strašnog. ”A ti…?”, upita Amra. ”Ti nećeš da me zagrliš…? Bojiš se da ne pređe i na tebe, ovaj moj neizlječivi matoritis…?”

 

“Nemam ja matoritis”, pomislila sam. Nemam još. I ne plašim se prve sijede. Ni bora. Imam ih odavno. Nije baš da sam ponosna na njih, ali nekako se borim. Naučila sam da živim s tim, i ako je to sva muka – nek ide život! Plašim se samo da ću jednog dana ostariti unutra, u glavi i u duši. Da ću prestati da se borim i da se nadam, da će mi sve biti svejedno, a tu i takvu starost ne liječi ništa, ni Q ovo ni Q ono. Viđala sam te simptome nekada davno kod moje majke. Kod njenih vršnjakinja. Na sličnim, ovakvim ženskim okupljanjima, dok sam šćućurena iza kauča upijala svaku njihovu riječ. Ispucali nokti prvi su simptomi matoritisa. Grube ruke. Zatim kosa, neofarbana, suha, iskrzana pri krajevima. Lice koje nije vidjelo kozmetičarku godinama. Ogrubjele pete. Dlakave noge. Odšivene postave. Rascvjetale flekice na štiklama. Čarape na kojima je prije sedmicu dana otišla žica. Ili, u najboljem slučaju – čarape čije su žice ”zaustavljane” najsvjetlijom nijansom laka za nokte koji se zatekne u kupatilu. Mreža sitnih vena na nogama. I sve to – u akutnoj fazi. Kad nastupi hronična – e, tad već biva kasno. A hronična faza prepoznaje se po češćim okupljanjima, ženskim kružocima do kasno u noć, kada najobičnije trpezarije postaju poprišta žučnih rasprava, jadikovki, često i omiljena mjesta za plakanje nad sopstvenom sudbinom. Viđala sam to. Klimakterične ostavljene komšinice koje od jutra počinju da ”naginju” iz one flaše s najviše police u ostavi, žene čiji su muževi otišli s izblajhanim sekretaricama bujnog poprsja. Pardon, ne kaže se ”otišli”.Nagulili, zbrisali. Ponestaje mi inspiracije. Uhvatili maglu, tutanj, zdimili – priskače mi u pomoć Amra. U tom trenutku mnogo mi je draga. Sa svim svojim sijedim vlasima.

 

Tridesete su najbolje godine za ženu, slažu se stručnjaci. ”Nemaju pojma”, odmahuje Nina. ”Šta oni znaju kako je meni. Evo, trideset mi je i nešto”, priznaje. ”I, mislim, vi znate da ja ne krijem godine.” (Ne, uopšte…) “Ali prije neki dan mi se desilo da me kolega pitao koje sam godište. ’Sedmo’, rekla sam opušteno, kao da nema potrebe da objašnjavam, kao da smo, za boga miloga, svi rođeni te godine.” ”Šezdeset sedmo?”, upitao je. ”Neeee, sedamdeset sedmo”, branila sam se. ”Trebalo je da kažem da me je mama rodila na Woodstocku. Barem bi mi rekao kako dobro izgledam. Za svoje godine. Pokušavam da se sjetim kada sam posljednji put dobila pravi kompliment. I znate šta – ne uspijevam.” Ja nikada neću biti stara, pomislim. Imam malo dijete, muž me voli – kako da ostarim? Još uvijek ne doživljavam sebe tako, kao da mi je preko trideset. Još volim da se igram, još uvijek tražim, razgledam. Planiram. Iznenadim se kada mi kažu Vi, osvrćem se oko sebe, možda ima još nekog, možda se ne obraćaju meni. Ja nisam Vi. Ja se čak i ne ponašam kao Vi. Moje Vi bi da ostane na Ti. Gore od ”Vi” jedino mi pada ”Gospođo”. Nisam gospođa. Gospođe su natapirane tete u kariranim kompletima. Gospođe nose svilene ogrtače po kući, papučice sa zečijim krznom na vrhu, dok moje Ti još spava u njegovoj majici, obožava lizalice s ukusom jagode, pika Nintendo i aktivan je član društvenih mreža.

 

Gledam u svoje nokte dok savršeno simetričnim kružnim pokretima razmazujem kremu oko očiju. Moji prsti. Lijepi su. Još uvijek su lijepi. French besprijekoran. Koža svijetla, glatka. Skidam šminku ispred ogledala. Ostajem prepuštena na milost i nemilost neonke u kupatilu. Dobro je. Nije loše. Jedan brzinski piling i sve će ponovo biti OK. Ja nikada neću biti stara. Nikada neću nositi dronjave potkošulje ni spavati u flanelskoj spavaćici. Neću čuvati pocijepane najlonke. Hodati okolo u papučama na kojima je probio prst. I nikada, ama baš nikada neću poželjeti ono s najviše police. Jer hronična faza nastupa upravo u onim trenucima očaja – kada uhvatiš sebe kako potežeš iz flaše s rakijom koja je do tada služila isključivo za skidanje temperature, dezinfekciju rana i glancanje prozorskih stakala. Ne, čvrsto se zaklinjem – ja definitivno NIKADA neću biti stara. Ne zato što odbijam da budem, već što ne volem rakiju. A kada ti rakija postane medicina – tu lijeka nema. Zato ostajem u prezent tensu. Još nisam stara, znam. Ali nisam ni ona staaara. Tu sam negdje. Kako da kažem – ni tamo ni ovamo. Između small i medium.

 

Ilustracija: Dreamstime