Duda Mahaluša: Račun bez računice

“Ja tebi, pa ti meni…” – treba li mjeriti i brojati samo da bismo bili jednaki s drugima? Duda čvrsto stoji iza toga da su brojke loša stvar, te da u životu treba računati samo one lijepe stvari

Kako to da ti nema Dunje, da se igrate… da nisu otputovali?”, pitam Bebu neki dan dok sam pripremala tijesto za palačinke. Ona me pogleda: “Mama, ja imam 13 godina, kad ćeš shvatiti da se mi više ne igramo?” Jeste, u pravu je, oni se ne igraju otkako smo im gurnuli mobilne u ruke. “Uostalom”, kaže Beba, “ja sam nju zvala pet puta, a ona mene samo tri, sad je red da ona mene zove”. “Pet, tri, koga briga?”, kažem i propnem se na prste da dohvatim kutiju s brašnom. “Mene je briga, mama, ja brojim ” “Zašto brojiš?” “Pa brojim da bismo bile jednake.” “Nema koristi od brojanja”, kažem. “Brojanje nikad nikome ništa dobroga nije donijelo. Nego, hajde, ljubi te mama, otrči do prodavnice, uzmi mi kilogram brašna, nemam ovdje ni za dvije palačinke…”

“Brojanje nikad nikome dobroga nije donijelo”, ponovim. “Kad god sam brojala, pogriješila sam. Kad god sam nešto vagala, mjerila, koliko sam ja, koliko je neko drugi – nije bilo dobro. Ne treba čovjek u životu ni puno brojati, brojke su vražja posla. One lako prevare. Počne čovjek onda previše razmišljati… Je li me zvao, koliko poruka je poslao on, koliko ja, koliko je puta došao on kod mene, koliko ja kod njega… Je li mi donijela 100 ili 200 grama, koliko je koštao poklon za rođendan, koliko smo mi njima stavili u onu omotnicu kad smo išli na svadbu, a koliko su oni nama, zašto svaki put ja plaćam piće kad izađemo… Ništa nije ostavila konobaru, škrtica, a tu se hvali kako ne zna šta će s novcima… Kakvi su mi to baka i djed, kupili su djetetu ruksak na rasprodaji, da su barem cijenu skinuli… Mora li uvijek naručiti cijeđenu naranču kad ja častim, a kad ona plaća, uzme samo kratki espresso… I to mi je neki brat, nije vidio Bebu tri godine i dolazi praznih ruku, a kad su njegova djeca dolazila – Duda je vodila i kupovala, i davala šakom i kapom… Koje ti je to pivo po redu, treće – da malo ne pretjeruješ, sutra je radni dan… I zar si mi morao svih pet paprika pojesti, ima nas još živih u ovoj kući… Zašto uvijek ja plaćam struju, zar ti radiš na baterije… Zašto da ostajem na poslu duže, kao da će mi neko platiti prekovremeno… I tako, riječ po riječ, od toga postaneš gorak.” “Kako gorak?”, upita Beba. “Tako, lijepo, jer uvijek misliš da si dao više, čak i kad nisi, jer je ono tvoje uvijek bolje i vrednije od onog njihovog, jer svi po sebi mjerimo, po nekim svojim principima. Pogrešnima, uglavnom…”

Ni godine ne treba brojati, eto. Jer ako samo počneš… Šta sam napravila do tridesete, četrdesete, šta su drugi… lako je njoj, ona nije morala raditi i studirati u isto vrijeme. Ima dvije kućne pomoćnice, dva stana, vikendicu, a ja… I šta znači ono “dobro izgleda za svoje godine”… Koje su to “moje godine”? Kako izgledaju žene u “mojim godinama”? Peti put perem jedne te iste stvari, zašto ih ne slažeš u ormar… Stoti put ti kažem… Umro? Koliko je godina imao? Četrdeset i pet? Mladost… Šta hoće ona, pod stare dane bi išla na more, a osamdesetu je napunila. Ako se do sada nije naživjela, ne znam kad će… I opet na kraju stigneš do one gorčine… Kao što rekoh, ne treba brojati. Ni godine, ni novac, ni prekovremene sate. Ni svoje, ni tuđe. Uvijek će biti neko mlađi od tebe, ili neko ko će imati više novca, ili neko ko je spreman da ostane duže na poslu… a što se to nas na kraju krajeva tiče? Okreni, brojke uvijek bole. Imaju to nešto u sebi – nevaljalo. Otvorim novčanik – boli.

Pogledam u rodni list – boli. Stanem na vagu, o to tek boli… mnogo. Pogledam koliko kalorija ima ona vrećica kikirikija koju sam upravo smazala – boli. Uđem u trgovinu da pogledam one cipelice, lijepe, udobne – odgovaraju, ali cijena – boli. Sve boli! A ne treba boljeti. Treba pustiti, nek’ ide… Tako je kako je. Imam koliko imam. Tako mi je predodređeno, šta ću. Uvijek razvlačim, od prvog do prvog. Rijetko ne zafali. I ne mora. Dobro je i ovako. Naučila sam. Ne zbrajam. Ne oduzimam. Ma ni kusur ne provjeravam, eto. Ne dodajem nule tamo gdje ih nema. Ne podvlačim crte. Ne razumijem se u te računice. Ni jednostavne, ni složene. Ima ko brojati umjesto mene. Ko potpisuje, dva piše – tri pamti. Svaku marku, svaku minutu. I na kraju se sve složi. U pfenig. Ma, u milioniti djelić sekunde. Ja nekako biram da brojim ono drugo. Biram da brojim do 10, kad sam ljutita i kad bih lako mogla reći nešto što zapravo ne mislim, nešto što će povrijediti. Biram da brojim ovce pred spavanje. Biram da brojim zagrljaje. Poljupce. Knjige koje sam pročitala. Datum kad smo se prvi put sreli. Registracijski broj našeg prvog automobila. Fiksni broj telefona našeg prvog zajedničkog stana. Petice u indeksu. Broj tramvaja koji je vozio do faksa i natrag. Poštanski broj sela u kojem smo bili u ljeto ‘97. Biram da brojim dane, mjesece. Devete posebno. Čestitamo, postali ste majka… Tri hiljade sedamsto pedeset grama. Pedeset jedan centimetar. Prvi zubić. Prvi rođendan. Prvi korak. Prva riječ. Prva slika s prijateljima iz vrtića. Prvi dan škole. Prve ocjene. Prve simpatije. Prve suze. Prvi poljubac o kojem mi sramežljivo priča. Prvi odlazak na gimnastiku. Prva godišnjica braka. Peta. Deseta. Petnaesta. Svaka druga. Ako me svaki dan zagrlio samo jednom, a jest, i kad sam bila sretna i tužna i ljutita i nervozna i neraspoložena i bezvoljna i sve redom, to znači da sam, uprkos svemu, bila zagrljena sedam hiljada tristo pedeset puta. E to je brojka za koju vrijedi živjeti. I samo to se računa. Ovo drugo, mah… “Šest, sedam, os..”, nastavim brojati kašike brašna koje sam dodala. “Mama”, prekine me Beba. “Devet… Des… mama?” “Dijete, kako da sada znam dokle sam stigla…” “Ali, mama, rekla si da ne treba brojati.” “Jesam li? U redu, onda. Šta kažeš – s džemom ili s orasima?”