Duda Mahaluša u epizodi… A kako bi drugačije

by | 7 Novembra, 2019

Svako na svoju majku liči i svakom je sve njeno najbolje, ali za sreću pod istim krovom – najvažnije je znati kad “spustiti loptu”. Duda i Emir to odlično znaju, pa već sutradan bude sve po starom i sve lijepo

U principu sam žena koja može mnogo da istrpi i kojoj čovjek može svašta da kaže, a da se ne naljutim. Oni što me znaju kažu da sam razumna i blage naravi. Osim… osim ako mi se kaže da je paprikaš mogao biti – eto malo bolje zapržen, da veš, iako opran, ne miriše i da s godinama sve više ličim na sopstvenu majku.

Moguće da je rekao još nešto, nisam baš zapisivala, ali i ovo je bilo sasvim dovoljno da mu skrešem sve po spisku i zaćutim, na neko vrijeme. Mislim, ako ti se paprikaš ne dopada, a ti lijepo put pod noge, eno tamo na ćošku prodaju gotova jela, pa izvoli. A ako veš ne miriše, teško da je do mene, jer koristim isti prašak kao tvoja majka, isti omekšivač kao tvoja majka, a opet ništa. Možda da ga sušim na nekom čistijem vazduhu, ne znam – eto lijepo nisam pametna. A to što sam ista Milanka, znam ja to i sama, nego šta. Pa na koga ću ličiti ako ne na rođenu majku? Ali nisi ti taj koji treba da mi skrene pažnju na to, jer kad ti to kažeš – onda mu to dođe kao igranje rukom u šesnaestercu. Kad kažem ja, to je već druga priča.

Mislim, nije da smo zakrvili ono do koske, nisam krenula da se pakujem ili da vodim dijete, daleko bilo… ali umjesto da s godinama postanemo bliži, mi se koljemo oko toga da li peškiri mirišu… Zaboga, kome je još do peškira? Osim mom mužu, jelte. Kad počne da mi njuška i prinosi da pomirišem, pa tačno bih ga gađala onom peglom. I nije najgore kad ne mirišu. Gore od toga je kad se “osjećaju”. “Na šta se osjećaju, nesrećo, pa samo što sam ih oprala?!” “Je l’ na devedeset?”, pita. “Jeste! Na devedeset. Otkuvala.”Moj muž ne vjeruje u pranje na niskim temperaturama. Bog te ne ubio, mislim se, pa kad smo dosad preživjeli bez sterilizacije, neću valjda sad da počinjem… Ali ne, brajko moj, to se kod mame naučilo da sve bude tip-top. Jeste, lako je njoj bilo da ih štirka i da im pegla čarape – kad nije imala pametnija posla. Sjedjela je kod kuće po cijele dane i samo izmišljala. Kuću su krečili dvaput godišnje. A ja svoju ne stignem ni da usisam čestito jednom u nedjelju dana. Ali, zato se kod njih izuvalo ispred vrata. Pa se jelo ljudski, za stolom, i svaki put se stavljao stolnjak. A ne kao mi… “Samo da uzmem ključeve”, pa fljus obuven, preko cijele kuće. Kažem sjedi da jedemo kao ljudi, kaže – jeo sam ja stojeći. E pa zato nam i jeste tako. Što se nikakav red ne zna. Da vidim što bi kod majčice mogao tako da sruči pola lonca supe stojeći, i to kutlačom.

Kad smo se upoznali, ono prije stotinu godina, sjećam se da mi je rekao da mu se dopada kod mene to što sam opuštena, što nisam “na note”. Rekao je i kako ga nervira to što je dotad živio kao u muzeju, jer je morao da pazi i gdje će sjesti, i kako će leći, pa da nešto ne sruši, ne razbije… I sad kad smo stvorili naš skromni dom u kojem je sve udobno i potaman, on bi da peškiri mirišu… E pa ne može, diko moja! Ne biva. Da su se sušili u đul-bašti, u hladu jasmina, pa da i zamirišu. Na šta i da mi zamirišu kad mi terasa gleda na magistralu?

Nego, znam ja… to njega hvata nostalgija. Žal za mlados'… Nije to do peškira, on bi da se vrati u ono vrijeme kada je spavao do podne, a Kraljica Majka hodala na prstima i isključivala telefon iz zida da se Jedinac ne probudi. A onda, kad ustane, dočekivala ga s vrućom kafom i jabukama u šlafroku. Pa, srećo moja, sve te razumijem… i ja bih željela da se vratim da sam na tvom mjestu. Ali sad si ozbiljan čovjek, imaš obaveze, nije to više roditeljsko gnijezdo. Mene da pitaš, ja se vala nikad ne bih vratila. Moja Milanka nikad nije bila tako mekog srca. Vazda me budila. Ako se išlo u školu, hajde Dubravka, okasnićeš. Ako se nije išlo u školu, onda uzme pa drnda onaj usisivač po kući, pa kao slučajno drmne s njim o vrata, i hajd zdravo – što smo spavali spavali smo. U našoj kući je uvijek bilo sramota spavati. A kako ustanem, tako mi gurne krpu u ruke i kaže “generalka”. “Kako, mama, opet generalka? Jesmo prošli vikend prali prozore?” “Bože, Dudo, prošli za prošli, a sad za sad.” I tako, ja sam, otkad znam za sebe, bila vrijedna i poslušna, te spremna da pomognem i željna da se dokažem kako eto i ja sve znam i umijem, i mogu i hoću. Ali kad sam se udala, pomislila sam “pa sad, Dudo, malo možeš i da se opustiš”. Nije svaka subota za prozore. Ni svaka druga. Može se nekad i danhuti dušom, film pogledati i knjiga pročitati. Neće svijet propasti zbog neopeglanih čarapa. A sve i da hoću da ih peglam, ne mogu – ni čarape nisu što su nekad bile. To je sve sad pusta sintetika, samo li im priđem peglom – pokupiće se.

A voli on mene, znam ja… nego, eto tako, dođe mu. Dođe i meni. Živi smo ljudi. Pa kad se sastavimo, isto kao dva oblaka gradonosna – samo pljušti. Da nas ko čuje, rekao bi – ovi neće pod istim krovom osvanuti. A osvanemo. I sutra opet kao da ništa bilo nije, sve po starom i sve lijepo. A kako bismo drugačije…

“Pomiriši”, kaže i potura mi peškir pod nos. Mirišem. Ne osjećam ništa, ali opet prevrnem koji put očima “od miline”– stara sam ja frajla, uigrana. “Novi omekšivač”, kaže. “Je l’ dobar?” “Predobar”, kažem. “Jesi večerao?” “Nisam”, kaže. “Čekao sam tebe. Da sjednemo kao ljudi, za sto, sve troje.” “Kakva je pita”, pitam. “Vrh, Dudo, majke mi.” “Mogla je biti slanija”, primjećujem. On odmahuje glavom. “Taman je kao što treba.” “Onda moraš još jedno parče.””Ne mogu…” “Moraš”, uporna sam. “A ti, mala, šta ti kažeš, ko bolje pravi gibanicu? Mama ili baka?” “Ba…”, zausti Beba. Emir je pogleda. “Mama”, ispravi se. “Mama pravi najbolje.”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.