Duda Mahaluša u epizodi… Bivša je… bivša?!

by | 4 Maja, 2018

Kad u život ušeta svježe razvedena srednjoškolska ljubav vašeg muža, pa još izgleda kao milion dolara, čak i žena s najvećim samopouzdanjem poklekne pred izazovom “kako da opravda titulu ‘sadašnje supruge bivšeg dečka'”

Foto: Mladen Sekulić

Mislila sam da sam jedna fina, civilizovana i tolerantna osoba, da razumijem i prihvatam različitosti, da sam žena širokih shvatanja – sve dok se nije pojavila Ona. Sanja. Bivša djevojka mog muža. Nije da sam tek sad saznala za nju – znala sam. Čak sam i vrlo dobro podnosila činjenicu da je u Emirovom životu postojao i neko prije mene, ali Sanja je bila tek neko ime iz prošlosti, bezopasna uspomena iz srednje škole. Nije me mnogo potresalo ni to što se majka mog muža, a moja svekrva, uredno čula i kafu pila sa Sanjinom majkom jer, eto, “neke stvari se nikad ne zaboravljaju”. Prelazila sam i preko toga što bi dotična uredno pominjala kako se “Sanjica dobro snašla tamo u inostranstvu”, kako ima divnog muža, troje krasne djece (čitaj – dvoje manje nego ja!), veliki stan (za osamdeset kvadrata veći od našeg!), auto i kako često pita za Emira… Ako se tako dobro snašla, šta ima da pita za mog Emira? Al’ hajde, mislim se, neću da se primam, šta mi može iz tamo neke daleke Australije… Kad, ne lezi vraže, poslala mu zahtjev za prijateljstvo prije neki dan. I on – ni pet ni šest – nego prihvati. I još mi se, onako usput, pohvali u smislu “zamisli, Dudo, ko mi se javio”. “Ma je li moguće?”, kažem ja. “Stvarno? Poslala ti friend request, a ti prihvatio? Pa to je baš lijepo.” “Nisi valjda ljubomorna?” “Ko? Ja? Bože sačuvaj, šta ti pada na pamet…”

KAD SE UPALI CRVENA LAMPICA

Šta ću, kud ću, odem ja na njen profil, kad ono mućak – ne vidi se ništa, samo profilna i naslovna. E tu već krene da mi se pali crvena lampica. Mislim, ako si već tako sva sretna, uspješna i zadovoljna, pa kako to da ne dijeliš sve to sa svijetom? Nisu tu čista posla. Ali dobro, ne paničim, sve je u redu, sve pod kontrolom, nema razloga za brigu – dok je na drugom kraju svijeta, može samo da mi pljune pod prozor. Nije nego. Sjedimo prošle nedjelje kod Emirovih na ručku, kad samo čuješ njegovu majku: “Jao, Emire, znaš šta ima novo? Sanjica se vraća.” Umalo se ne udavih onom supom! Sanjica? Pa još i preda mnom. Što je ona Sanjica, a ja nikad nisam bila Dudica, čak ni Duda. Mene uvijek zove imenom. Dubravka. Da može, vjerovatno me ne bi zvala nikako. “Koja Sanjica?”, napravim se luda. “Svašta.” Kako mogu da ne znam koja Sanjica. “Emirova Sanjica.” Kako reče Emirova Sanjica, tako me puče neka vrelina! “Mislite, Emirova bivša djevojka Sanja?”, upitah. “Ah, bivša ili nebivša, kao da je sada to važno, to je naša Sanjica”, reče matori blavor i ozari se od sreće. “O da, jako je važno”, skočih na Emira čim smo sjeli u auto. “Bivša je da bivšija ne može biti. I kad dolazi?” “Za dvije sedmice.” “Dvije sedmice?! A kojim povodom? Vraća se kući? Dolazi na odmor?” “Ne. Dolazi zauvijek. Razvela se.” “RAZVELA?! Kako to misliš razvela? I otkud ti to uopšte znaš?” “Pa, poslala mi je poruku.” “Kad?” “Ne znam, prije dan-dva…” “Prije dan-dva? I ti mi tek sad to kažeš?!” “Dudo, kakve to veze ima s tobom?” Kakve to veze ima sa mnom? Svake to veze ima sa mnom. Čak više nego s tobom. Ako je suditi po onoj profilnoj slici – Sanjica se dobro drži za svoje godine. A ja? Vidi mene! Za dvije sedmice neću stići ni kosu da operem čestito, a kamoli da se sredim da ličim na nešto. Šta ću ako se sretnemo, jadna ja… Kako ću ženi na oči ovakva? Ipak, moram nekako da opravdam titulu Sadašnje Žene Bivšeg Dečka. Pa makar to bio i dečko iz srednje škole. Bivši je bivši. A bivše su zlo. Bivše učine da sumnjaš u sebe. Bivše probude sve moguće komplekse u tebi. Zbog bivših postaješ glupa i ružna i mutava i sve. Bivše bude maštu. I tvoju i njegovu.

DIŠI, SAMO DIŠI

“Stvarno umišljaš”, reče Gaga. “Ti misliš da se ona njega još sjeća? Koliko je prošlo godina? Sto? Dvjesta?” “Pusti ti to”, rekoh. Sjeća se. Svi se sjećamo. To su te mladalačke ljubavi, one se pamte. Da su se sretali, viđali tu i tamo – to ne bi bilo strašno. Nekako bismo se svi navikli jedni na druge, stekli imunitet. Ovako, kad se pojavi onako namunjena, pa još i friško razvedena, ima da nas nema, ja ti kažem.” “Ne luduj”, reče Gaga. “To je tvoj Emir, a on nema običaj da švrlja okolo.” “Znam, i toga se i plašim. Da je on neki iskusni švaler, znala bih ja na čemu sam. Ovako, smotaće ga u dva poteza. Ova je opaka. Igra na emociju.” “Dobro, ne drami. Možda se uopšte i ne sretnete…” Aha. Možda. Živjela sam u tom “možda” taman dvije sedmice. Dok mi nije rekao da se društvance okuplja u nekoj kafani. Eto, da je dočekaju… “Obući ću onu crnu haljinu”, rekla sam ne ostavivši mu prostora da moje prisustvo dovede u pitanje. Cijeli dan sam bila kao na iglama. Pet puta se presvlačila, triput šminkala, kosu uvijala pa ispravljala, nokte mazala. A u stomaku kuva li kuva. Trema neka, šta li. “Vidi”, kažem mu prije nego što ćemo krenuti. “Molim te, Emire, nemoj da mi se tamo ponašaš kao kreten. Znam da nije lako, znam da ste vas dvoje imali neke svoje momente, zajedničke, znam da se niste vidjeli tolike godine, ali nemoj zmija da te ujede pa da me poprijeko pogledaš, a kamoli šta drugo. Ja tamo idem kao tvoja žena i želim da se osjećam kao tvoja žena. Jasno?” “Jasno.” “I nemoj da mi sjedneš pored nje, ima obje noge da ti polomim, jesi čuo?” “Čuo.” Diši, Dudo, samo diši, govorila sam sebi dok smo se primicali restoranu. Možda i ne izgleda tako dobro uživo. Možda se provukla kroz sto i jedan filter. Možda te dočeka neka pogužvana, prepečena baba od četrdeset i kusur. Samo diši. Eto, vidiš kako može. Sve je dobro.

MALO SUTRA DOBRO

Sve je dobro, malo sutra. Nije mi trebalo mnogo da je prepoznam. I ne, nije izgledala kao prepečena baba. I nije bila niža od mene za glavu. I nije ličila na svoju profilnu sliku. Uživo je bila tri puta bolja od svoje profilne slike. Ma, od svih mojih profilnih slika zajedno! I nismo sjeli na drugi kraj stola, već ona na čelo, on pored nje, ja pored njega. Kurtoazno smješkanje i čepanje ispod stola. “Pričaju”, kucam Gagi poruku. “Pričaju dok ja blenem u telefon kao neka guska.” Jeste, upoznao nas je. Nije rekao “ovo je moja Duda”, kao što sam se nadala da hoće. Rekao je: “Sanja, ovo je moja supr… žena”, a onda se okrenuo ka meni. “Ženo, ovo je Sanja”. “Žena, drago mi je”, kažem i pružim ruku, šta ću. Kao – ono baš dobra fora – ona ima ime, a ja sam samo žena. Čak ni supruga. Siti se ismijasmo, nema šta. “Uvijek sam voljela tvoj smisao za humor”, reče ona i pogladi ga po ramenu. Meni dođe da joj se izbljujem na cipele od osamsto dolara. Australijskih. “Emire, reče ona u jednom trenutku. Mislim da zapostavljamo tvoju ženu. Mi se zapričali, pa nikad kraja, a ona samo ćuti. Možda bolje da zamijenimo mjesta, ljutiće se.” “Ko?”, upita Emir i pokaza prstom u mene. “Moja Duda? Nikad! Moja Duda je jedna žena širokih shvatanja. Je li tako, Dudili…? Jeste, mislim se. Ja širokih shvatanja, a Sanjica – svjetska žena. Znači, ovo neće na dobro. “Nisi valjda ljubomorna?”, upita Sanja. “Ko? Ja…? Bože sačuvaj, šta ti pada na pamet…”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.