Uhvati ritam sreće

by | 4 Februara, 2016
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Kad smo bile male, Goga i ja mislile smo da je sreća kad djevojka nađe muža i kad se uda. Kad smo narasle, našle muževe i udale se, shvatile smo da nije sva sreća u tome. OK, možda veći stan, bolji auto, kuća na moru, dvije kuće na moru, kućna pomoćnica, račun u banci… O, Gogo, sreća ne stanuje u budućnosti, sreća je uvijek i samo tu!

Majušni životni signali

Ne treba čekati jack pot na lutriji, niti novi stan, novi posao, novu godinu, sreća je, ljudi moji – stvarno tu! One male, majušne stvari kojima nam život šalje signale. Sretna sam – probudila sam se jutros i ništa me ne boli. Ne izgledam gore nego juče – sretna sam. Imam svoju lijepu kućicu s centralnim grijanjem, probudila sam se u toplom, ne moram ložiti vatru kako bih se zagrijala. Sretna sam. Imam kafe u kući. Jutros sam iscijedila limun zato što kažu da je to zdravo. Brinem se o sebi i sretna sam zbog toga.

Moje sve

Beba je spavala u svojoj sobici. Hodala sam na prstima da je ne probudim. Gola stopala virila su ispod pokrivača. To bosonogo derište je moja sreća. I onaj čovjek tamo na kauču u dnevnoj sobi, koji spava u majici s printom Severine i s daljinskim u ruci, i on je moja sreća – treba to češće da mu govorim.

Sretna sam jer sam zdrava!

Evo, recimo, baš juče me je nazvala moja Sandra. Nismo se čule otkako je otišla u Holandiju, pogubile smo se nekako… Dobro je, zdrava je, prije dvije godine završila je s hemoterapijom. Nisam znala da se udala i da ima dijete. Poslala mi je slike preko Vibera. Djevojčica liči na nju. Bila sam sretna zbog nje – znam koliko joj znači to dijete, nakon svega što je prošla. Pomislila sam koliko sam sreće imala što ja nisam morala prolaziti kroz sve to. Što niko moj nije morao prolaziti kroz to. Pogledala sam se u ogledalo. Ruku na srce, s ove dvije “prijateljice” nemam plasman ni za mis kukuruza, ali barem su još tu – na svom mjestu. Zajedno smo. OK je. Dobro sam.

Ma ništa mi ne fali

Našminkala sam se, obukla svoj lijepi džemper, stavila kaput Bvlgari, šal, kapu i izašla napolje. Sjela sam u svoj autić – nije najnoviji, ali je moj i služi svrsi, vozi me i vraća s posla. Štedi moje vrijeme. Da ga nemam, morala bih se mučiti s gradskim prevozom, a svi znamo da to nije neka sreća. Uključila sam grijanje. U autu je toplo, vani je hladno. Eto, dobro sam – nije mi hladno, imam lijep džemper i novu ljubičastu maskaru na trepavicama, a na radiju je ona sjajna stvar od Severine koja me tjera da lupkam prstima po volanu, pjevušim dok čekam na zeleno – sretna sam! “Ovo će biti dobra noć, predosjećam, tvoje su oči boje ranog proljeća…” Našla sam parking odmah – nije bilo beskonačnog kruženja između zgrada, kolega je zaustavio lift sekundu prije nego što su se vrata zatvorila – nisam morala čekati da ode do devetog i vrati se po mene. Na poslu smo se smijali kao blesavi, i pomislila sam u jednom trenutku – vauuu, kako je ovo dobro! Zar nije sreća kad na poslu imaš dobru ekipu s kojom se osjećaš baš dobro, te ne možeš baš razaznati onu granicu gdje prestajemo biti kolege a postajemo prijatelji?!

sreća

Rečenica koja govori sve

Na putu kući, svratila sam do prodavnice i slučajno nabasala na svoje omiljene bademe – a još su i na popustu! Sreća je stala, vjerovali ili ne, u to pakovanje od sto grama. Grickala sam ih na putu do kuće, prisjećala se kako smo ih moj dragi i ja tamanili na moru pretprošle godine, sjedeći na plaži do kasno u noć – smijali smo se, škakljali, i priznao mi je da mu je žao što me nije upoznao ranije. “Kako ranije”, upitala sam. “Mislim, znamo se 20 godina”. “Znam”, rekao je. “Ali mislio sam na ranije-ranije. Žao mi je što te nisam upoznao kad ti je bilo pet godina, pa da te uzmem za ruku i odvedem s tobogana odmah kući”. To je bila sreća spakovana u jednoj jedinoj rečenici. Eto.

Svuda u nama

Sreća je, dušo moja, mala, sićušna i poput vazduha, ne vidimo je i ne čujemo, ali – svuda je oko nas. Nije to samo utjeha za nas koji živimo svoje male, svakodnevne i obične živote. To je jednostavno tako. Sreća nije život bez problema, ne možemo izbjeći teškoće, nije život auto-put pa da sjedneš i voziš dvjesta na sat. Život je kreni-stani, prva-druga, nekad motor zariba, nekad se svjećice ugase, akumulatori se isprazne, kočnice prokližu, ali vožnja traje. Niko ne odustaje.

Budimo najbolje verzije SEBE.

Da, drage moje, znajte da smo sretne. Kao što kaže Aki: “Sanjaš o lijepim stvarima, zar ne znaš da su one u nama…” Imamo djecu. Prijatelje. Imamo muškarce. Imamo dobrodržeće roditelje, bake i djedove. Pune frižidere. Koju marku u novčaniku. Struju, vodu i centralno. I prestanimo se porediti s drugima. Takve smo kakve smo. Od sebe još niko nije pobjegao. A uvijek će se naći neka bolja, ljepša, mlađa, našminkanija, napucanija i zgodnija, tu nema pomoći, zato nema ni smisla porediti se s drugima. Jedino što možemo učiniti jeste da budemo najbolje verzije sebe. Danas sam bila dobra, sutra ću biti još bolja. Stoga ne čekajmo ponedjeljke, ni petke, ni Nove godine da bismo okrenuli novi list. Niko nam ništa ne duguje. Dugujemo sami sebi. Da naučimo živjeti, da odbacimo strahove, slutnje, zaboravimo da smo nekad bili povrijeđeni, uvrijeđeni, da prestanemo mjeriti i počnemo živjeti i veseliti se.

Na kraju je uvijek sve dobro

Omiljena pjesma na radiju – pojačajte do daske i zabava može početi! Kafa s Gogom na pauzi? Knjiga? Film? Kolači u dva ujutro? Drage moje, sve je dozvoljeno. Smijte se, plačite, vičite, pjevajte, radite šta god vam padne na pamet, samo ne dozvolite da ovaj život prođe pokraj vas kao neki tuđi voz. Planirajte svoje vrijeme, narugajte se dosadnoj svakodnevici, zagrlite se u prolazu, plešite u kuhinji, napišite knjigu, razveselite nekoga, učinite dobro djelo i ne tražite ništa zauzvrat. Vratiće se samo. Vidjećete. Uvijek se vrati. I sve će biti dobro, na kraju. Zato – igraj svoju igru, opusti se, uhvati ritam…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.