Znatiželja jeste ubila mačku!

Jednom davno, još u vrijeme Vladimira, muškarca koji je živio u psihi svake žene, neko mi je šapnuo teoriju da se ljudi dijele na pse i mačke. Ljudi psi su lojalni, znaju voljeti duboko, a mačke, kao i Vladimir, imaju paralelni život, beskrajno su znatiželjne, nepredvidive i neuhvatljive.

U tim davnim vremenima, vjerovala sam da je znatiželja mnogo cool osobina. Bili su mi čudni ljudi kojima znatiželja nije prioritetna. Potraga za smislom je bila mnogo važna. No sve prolazi, sve se mijenja. Kod mene se promijenio smisao potrage za smislom.

U knjizi “Sama”, Isidora Bjelica je napisala nešto u stilu – gdje god dođeš, neko vjeruje u svoju mudrost. Posljednjih godinu-dvije, ja sam u nekoj novoj fazi, fazi brisanja silnih informacija koje sam prikupila u periodu potrage.

Naravno da su te informacije bile korisne – tada. Bilo je korisno otići i kod astrologa i kod numerologa i završiti silne Theta healing edukacije, uživati Reiki tretmane, posjetiti pretjerano dramatične psihoterapijsko-energetske radionice i zaklinjati se u carstvo emocija u dubinama, ali moram priznati da jedan dio mene nije bio u skladu sa svim tim. Kao da mi je šaptao: um je ovisan o dramama i sopstvenim manifestacijama…

Kako se moj razvoj nastavljao i životni apetiti su se mijenjali, postajala sam nekako više na zemlji, konkretnija, praktičnija, svjesnija. Kao posljedica tog razvoja, čini mi se da mi energija i teme većine ljudi iz duhovnog okruženja uopšte nisu prijali. Putevi su nam razišli. Trebalo mi je godinu-dvije da skapiram da prosto ne rezoniramo isto. Sve što sam mislila da mi je koristilo, ta znatiželja, taj egzibicionizam, potreba da se sve objasni i svemu da značenje, sve to me ubijalo baš onda kada sam bila sto posto uvjerena da mi čini dobro. Zato je uvijek dobro pitati se: A šta ako ono u šta sam sto posto uvjeren uopšte nije tačno?

Polako je taj osjećaj, da li sam u skladu s nečim ili ne, zamijenio silna kopanja po sebi. Moje malo i veliko Ja su uspostavili prilično lijepu komunikaciju. Zna se čija je zadnja, a zna se ko je tu vrhunska jezičarka. Negdje usput nestala mi je potreba da pametujem. A ljudi oko mene su postali vredniji od držanja za moju “ličnost”. U tom trenutku sam shvatila šta se desilo. Sklonila sam dlanove koji su godinama stajali u zaštitničkom stavu ispred grudnog koša. Napokon sam raširila ruke. Nestala je potreba za zaštitom.

Jednom mi je dugogodišnji joga polaznik poklonio predivnu knjigu, i u njoj dirljivu poruku, na papiriću, koja je glasila: “Jednom će te neko zagrliti tako jako da će se spojiti svi slomljeni dijelovi tvoje duše.”

Znala sam da hoće. Često je ta poruka znala ispasti iz knjige i doletjeti u moje ruke u ključnim trenucima da me podsjeti da hoće. Ali ono što nisam znala jeste to da ću zagrliti nekoga i da je sav smisao u tome da ja posegnem za tim zagrljajem, da ja sklonim ruke iz položaja u kojem se branim i da sve to dođe od mene i iz mene.

Samoća zna biti veoma privlačna, zna namamiti čovjeka sebi i ubiti mu motivaciju da se trudi oko ljudi i odnosa. Lako je koristiti riječi, pametovati i mudrovati. Tako je lako tražiti smisao, biti duhovan i ljude nazivati drugima, većinom koja ne razumije ili ne vidi. Tako je lako živjeti život u svojoj glavi.

Znatiželjan čovjek često ne vidi blago ispred sebe. Tako je lako biti nedovoljan u svojoj znatiželji, mnogo lakše nego posegnuti za drugima.

A šta ako smo svi tu samo da odvedemo jedni druge kući? Da li bi ti onda bilo važnije to što je u tvojoj glavi ili ono ispred tebe? Od čega odlaziš? I šta te sprečava da posegneš za drugima?

To je obično samo naša šauma-trauma.

Izađi iz svoje glave. Zagrli nekoga. Pogledaj one koji su ti naklonjeni i sve što čine za tebe. Okruži se baš tim ljudima koji su ti naklonjeni. To će biti trenutak kada znaš da si prišla sebi bliže nego ikada. Tada ćeš pustiti druge da ti priđu bliže, najbliže. To je tvoja dozvola za bliskost.