Vedrana Rudan: Nisam borac, samo obična žena koja govori šta misli

Hrvatska književnica, kolumnistkinja, blogerka i borac za ljudska prava Vedrana Rudan spada u najintrigantnije dame s prostora bivše Jugoslavije. Svojim beskompromisnim stavom i hrabrošću da uvijek kaže ono što misli ova šezdesetčetvorogodišnja Riječanka odlično umije da isprovocira svoje čitaoce širom regiona i da postavi bolna pitanja.

Zbog britkog jezika dva puta je ostala bez posla – 1991. na radiju, a osamnaest godina kasnije i na televiziji. U međuvremenu, na nagovor svog sina, koji je po struci informatičar, započela je pisanje bloga koji je jedan od najčitanijih, a svaka njena knjiga po pravilu je bestseler. Najviše pažnje javnosti izazvao je roman “Uho, grlo, nož”, po kome su rađene pozorišne predstave u Zagrebu i Beogradu, u kome je otvorila pitanje o nasilju nad ženama. Po prirodi skromna, sebe smatra običnom ženom koja živi u skladnom braku i slobodno vrijeme najradije provodi s unukom, a javna pojavljivanja i posjećivanje različitih događaja je ne zanimaju. Izuzetak pravi samo kada je riječ o konferenciji “Pro-Femina” u organizaciji časopisa “Lepota i zdravlje”, koju rado posjećuje da bi sa ženama iz regiona podijelila stavove o različitim društvenim temama.

Bili ste veoma uzbuđeni pred dolazak na konferenciju “Pro-Femina 2014”, što ste podijelili s čitaocima vašeg bloga. Dijelite li isto uzbuđenje i po završetku te manifestacije i jeste li uspijeli da zaboravite gdje živite bar na taj jedan dan?
– Ja nikada ne zaboravljam gdje živim. Zbog mjesta življenja nisam frustrirana jer znam da obični ljudi u koje spadam ništa bolje od mene ne žive ni u Belgiji, Francuskoj ili Njemačkoj. Muke su iste na Istoku i na Zapadu. Skup na kome sam bila, inače ne idem ni na kakve skupove, privlačan mi je jer su teme o kojima se tamo govorilo životne, a događaj je odlično organizovan. Raduje me kada na jednom mjestu mogu da sretnem žene iz pokojne Jugoslavije. S vršnjakinjama dijelim uspomene, a mladim ženama pričam kako je to nekad bilo. One ne mogu da vjeruju da smo mi imale pravo na bolovanje, da nikad bolesnu djecu nismo vodile u vrtić, da su roditelji bez problema mogli da školuju svoju djecu. Jugoslavija je u poređenju s ovim nakaza-zemljama u kojima hara, kako je to lijepo rekla moja prijateljica, rediteljka Tanja Mandić-Rigonat, demokratija, bila raj.

Na panelu u kome ste učestvovali raspravljalo se o tome kakvi su muškarci iz bivših jugoslovenskih republika u seksu i postoji li razlika između, recimo, Hrvata i Srba. Može li se zaista praviti razlika na osnovu geografije?
– Naravno da ne može. Panel u kome sam učestvovala jedini je bio neozbiljan jer je organizator na kraju dana htio malo da opusti atmosferu. Voditeljka panela Duška Jovanić dobro se snašla za razliku od mene. Prisutne dame proglasile su Dalmatince za najpoželjnije ljubavnike. Drago mi je jer je to potvrda mog dobrog ukusa. Moj je muž Dalmatinac.

Zbog čega smatrate da bi žene između dobrog seksa i dobrih cipela uvijek trebalo da se opredijeli za cipele, što ste istakli na panelu?
– Mislim da se do dobrih, dakle, skupih cipela teže dolazi nego do dobrog seksa. U seksu muškarcu samo treba reći kojim putem mora da krene i stići ćeš na cilj. Zgrabiti dobre cipele u ovo teško vrijeme pravi je podvig, kade je plata petsto evra, a dobre cipele trista.

Vaš dolazak u Beograd gotovo svi mediji željeli su da iskoriste da vas intervjuišu. Jeste li veća zvijezda u Srbiji ili u Hrvatskoj?
– Ja nisam zvijezda. Možda, ipak, jesam, ali blogerska. Na sajtu imam sto hiljada fanova i ako procijenjujemo moj zvjezdani sjaj po tom podatku, onda sam turbo zvijezda. Raduje me uspjeh na internetu jer to znači da me čitaju mladi. Hrvatska, službena Hrvatska, medijska Hrvatska nije mnome baš oduševljena. Osjećaji su obostrani. Ja se u Srbiji osjećam odlično jer srećem samo ljude koji me vole. Kod kuće često nalijećeš na one koje bi rado zaobišao.

Volite da dođete u Beograd. Imate li neki ritual kada dođete?
– Volim da dođem u Beograd jer u njemu žive ljudi koji su mi zaista u srcu. Velika srpska pozorišna rediteljka Tanja Mandić-Rigonat, toliko velika da sigurno, osim u matičnom pozorištu, poslije uspjeha “Gospođe ministarke”, više u Srbiji neće raditi. Ljubomora pokreće svijet. Volim i Flavija Rigonata, vlasnika izdavačke kuće “Lom”. Ono što on izdaje u Hrvatskoj će se izdati za pedesetak godina. Samo zahvaljujući njemu Srbi znaju ko je Fante. Najveći srpski glumac Goran Jeftić čovjek je koji me uvijek nasmije do suza. Volim i Katarinu Marković, Tanju Nježić, Uroš Đurić je moj najdraži srpski slikar i veliki zajebant, najveći srpski pisac Vladimir Arsenijević takođe je moj prijatelj. Da toliko fenomenalnih ljudi srećem u Hrvatskoj, vjerovatno se ne bih makla iz svoje zemlje.

Jedna ste od prvih blogerki sa naših prostora, kako ste se odlučili na takav korak?
– Na to me je nagovorio sin koji je informatičar.

Kako reaguje publika na vaš posljednji roman “Amaruši”, u kome opisujete različite bolne životne teme viđene očima jedne djevojčice?
– Do mene nikad ne dopiru reakcije na moje knjige. Moj izdavač u Srbiji nema para za neku reklamu, knjižare u Srbiji propadaju iako se drže bolje nego u Hrvatskoj. Kako u Srbiji prolazi “Amaruši” pojma nemam. Meni je ta knjiga posebno draga jer govori o besmislu življenja u Hrvatskoj i teškoćama s kojima se bore i stari, i mladi, i oni najmlađi. Dok sam pisala knjigu mislila sam da će to biti zajebantska ljubavna priča s hepiendom, ali budući da likovi nikad ne slušaju pisca, sve se promijenilo u nešto sasvim drugo.

Poznato je da ste baka jedne djevojčice. Da li vas je vrijeme provedeno s njom možda natjeralo na pomisao da u novom romanu svijet posmatrate očima djevojčice?
– Imate pravo. Unuka raste, mijenja se svakog dana, poželjela sam da je u knjizi zadržim kao djevojčicu. Zapisivala sam njene “fore” i imala na umu da će jednom kad odraste pročitati knjigu jer je ona u njoj. Dok bude čitala o sebi čitaće i o meni. Ja sam još jedna od milion baka koje misle da unucima nešto znače ili će značiti. Nikad neće saznati koliko je volim, a ja već sad znam da ona mene voli manje nego što bih ja to htjela.

Kako volite da provodite slobodno vrijeme? Šta radite kada ne pišete?
– Kad ne pišem, čitam ili kuham mužu ručak. Uglavnom živim u kući sama, rijetko izlazim. Trenutno pišem dvije priče koje su od mene naručili Amerikanci. Zadali su mi rokove, teme i broj riječi. To mi je veliki kompliment i ogroman izazov. Krajem 2015. u Americi će mi izaći “Ljubav na posljednji pogled”. Sve me to raduje.

Koliko je u Hrvatskoj danas potrebno da se radi kako biste mogli da živite od pisanja?
– Moj “rad” je moja opsesija, pa ne brojim sate. Knjige pišem od 2002, a za dvanaest godina napisala sam ih deset. Da pisanje doživljavam kao “rad” rekla bih da crnčim bar šest sati dnevno svaki dan u sedmici, ali ja zapravo uživam, bar šest sati svakog dana u sedmici. Opsjednuta sam pisanjem onako kako je to pijanac punom bocom.

Uvijek glasno iznosite svoje mišljenje i govorite ono što većina misli, a nema hrabrosti da kaže. Da li vas sloboda nekada skupo košta?
– Koliko me košta to što govorim i pišem ono što mislim, pojma nemam. Možda zbog mog načina izražavanja nikad neću postati ministarka, gradonačelnica ili predsjednica kućnog savjeta, ali to me ne zanima. Zbog mog načina govora i pisanja neću dobiti kolumnu u nekom od hrvatskih dnevnika ili nedjeljnika, ali ni to me ne zanima. Radim što volim i kako volim, slobodna sam kao ptica jer od prevoda, tantijema i naslijeđa, što su mi ostavili roditelji, imam dovoljno novca da mogu da platim slobodu. Malo ljudi živi kao ja. Radim šta mi je volja, govorim što mi je volja, a to baš ničim ne plaćam. Lijepo je zbog svog načina življenja izgubiti samo ono što ionako ne želiš.

Da li biste voljeli da dobijete konkurenciju, da ima više onih koji će se beskompromisno boriti za istinu?
– Nisam nikakav borac, obična sam žena koja govori šta misli. Ne smatram da tako misli “većina”. Da misli, ta bi većina nešto promijenila. U manjini sam. Da li bih željela “konkurenciju”? Ko meni može biti “konkurencija” kad nikad ne idem ni na kakva takmičenja. Ja trčim samo svojom stazom.

Nedavno ste kritikovali dolazak Angeline Jolie u Srebrenicu, šta je, po vašem mišljenju, najlicemjernije u njenoj borbi za “mir u svijetu”?
– Nije Jolie problem. Problem je u našim ljudima koji ne prepoznaju manipulaciju i licemjerje. Jolie nije borac za ljudska prava nego američka punjena ptica koju Ameri šalju da blebeće ono što oni misle da bi trebala blebetati. Njene posjete jugoslovenskim stratištima bile bi smiješne da nisu odvratne. Ona “tješi” Bošnjake i ostale koji su u ratu izgubili sve, a koji u ratu ne bi izgubili ništa da nije bilo Amera. Da Amerima pokolj u Srebrenici nije odgovarao, ne bi ga bilo. Boli me kad ljudi na našim prostorima to ne shvataju pa onda sirotu Angeliju doživljavaju kao anđela mira. Možda im to i ne bi trebalo zamjerati. Njihova bol vapi do neba. Ako im zabluda može pomoći da im bude lakše, ko sam ja da im sudim.

Sveprisutni diktat ljepote nipošto ne zaobilazi ni javnu scenu na Balkanu, šta je vaša poruka ženama srednjih godina. Da li bi trebalo da se obaziru na vladajuće trendove?
– Žene moraju da se obaziru na vladajuće trendove ako žele da opstanu u modernom društvu. Ni najotkačenija žena danas se ne usuđuje da idu svijetom dlakavih nogu, bez frizure i debele. Svijetom, i Balkanom, vladaju muškarci. Oni diktiraju količinu dlaka koju mi, žene, smijemo da nosimo na tijelu i na kojim mjestima. Kad pobjedimo u ratu s muškarcima, onda će oni voskom morati da skidaju dlake. Do tada “normalna žena” znači žena koja prati trendove.

Šta kažete onima koji vam kažu da imate koji kilogram viška ili da bi trebalo da “ispravite” bore?
– Meni se niko ne usuđuje da kaže tako nešto jer sam ja opaki dečko.

Kada je žena, po vašem mišljenju, najseksepilnija?
– Kad je sa ženom ili muškarcem koju ili koga voli.

Zbog čega je dobro imati šezdeset četiri godine?
– Nije dobro imati šezdeset četiri godine. Dobro je imati četrdeset šest godina.

Zašto muškarci poslije pedesete ne bi trebalo da biraju partnerke koje su u tridesetim, o čemu često govorite u javnim nastupima?
– Ja im od srca želim da imaju partnerke od trideset godina. I imaju ih svi oni koji ih mogu platiti. Uvjereni su kako ih mlade cure zaljubljeno gledaju jer im je neodoljiva njihova otromboljena stomačina. Volim da gledam svog neprijatelja dok gubi utakmicu.

U vašim knjigama obično pišete o ljubavi, smatrate li da ste osoba koja je doživjela pravu ljubav?
– Na moju veliku sreću, jesam. Ili moju veliku nesreću, jesam? Često pomislim da bi možda bilo lakše živjeti s nekim kretenom i jedva čekati da ga se na bilo koji način oslobodiš nego živjeti s čovjekom bez koga ne možeš da zamisliš život. Ni na sedmicu. Ni na dan. Često ni na sat. Sreća ponekad boli.

Intervju: Ivana Nikolić, Life Content
Foto: Mirko Tabašević, Life Content