Samoefikasnost je, prema psiholozima, jedan od ključnih faktora uspjeha u različitim oblastima života.
U novoj kolumni za magazin Ljepota i Zdravlje, life coach Danijela Jokić Vaislay piše o samoefikasnosti – uvjerenju u vlastitu sposobnost da se savladaju prepreke i ostvare ciljevi.
Da li vjerujete da možete ostvariti ono što želite? O ovome govori teorija samoefikasnosti (engl. self-efficacy), koju je razvio psiholog Albert Bandura, i koja danas predstavlja temelj mnogih coaching metoda i psiholoških edukacija.
Samoefikasnost nije isto što i samopouzdanje. Ona je preciznija i odnosi se na vjerovanje u vlastitu sposobnost da ostvarimo određeni cilj, zadatak ili izazov – bez obzira na trenutne okolnosti ili prepreke.
Bandura je dokazao da ljudi s visokom samoefikasnošću lakše podnose stres i frustraciju, ustrajniji su pred izazovima, skloniji su postavljanju viših ciljeva, brže uče iz grešaka i imaju veće šanse da uspiju – jer vjeruju da mogu. S druge strane, ljudi s niskim osjećajem samoefikasnosti često ni ne pokušavaju da ostvare ciljeve, ili ako se i usude pokušati – vrlo brzo odustaju, uslijed ograničavajućih uvjerenja da to ne mogu postići.
Kako se razvija osjećaj samoefikasnosti?
Prema Banduri, osjećaj vlastite efikasnosti izgrađujemo kroz četiri glavna izvora:
Lično iskustvo uspjeha – kada nešto postignemo, naš mozak to bilježi kao dokaz (“Ja to mogu”). Ovo je najsnažniji izvor samoefikasnosti.
Posmatranje drugih (modeliranje) – kada vidimo nekoga s kim se identificiramo kako uspijeva, u nama se budi misao: “Ako je on/ona mogla, mogu i ja.” Ljudi sa kojima boravimo, od kojih učimo ili koje posmatramo u našem bliskom okruženju (ili u modernom dobu – putem medija i društvenih mreža), šire ili sužavaju našu percepciju onoga što je za nas moguće.
Verbalna uvjeravanja –riječi podrške, povratne informacije mentora, pohvale drugih, kao i pozitivne afirmacije (engl. positive self-talk), koje jačaju naš osjećaj da imamo sposobnost da postignemo određeni cilj.
Fizičko i emocionalno stanje – Umor, stres i anksioznost smanjuju našu percepciju sposobnosti.
Jedna od praksi koju preporučujem klijentima je vođenje dnevnika uspjeha – u trenucima kada sumnjamo u sebe, mnogo nam može pomoći da otvorimo svoj dnevnik postignuća ili pogledamo ‘vizualne prikaze’ o svojim uspjesima – fotografije, trofeje, diplome i certifikate, medalje, nagrade, zahvalnice, pohvale, priznanja – i podsjetimo se da mi možemo ostvariti USPJEH. Na taj način, svom podsvjesnom umu pružamo „dokaze“ koji jačaju samoefikasnost.
Samoefikasnost i uspjeh
Ritual koji lično prakticiram na kraju svake godine je da izdvojim vrijeme kako bih se osvrnula na sve što sam postigla u toku te godine. Budući da često putujem i radim online, u posebnom folderu na svom laptopu čuvam sve „dokaze“ postignuća, uspjeha, kao i fotografije posebnih trenutaka – screenshot-e poruka klijenata koji dijele svoje uspjehe i rezultate, fotografije sa radionica i predavanja koje sam održala, liste knjiga koje sam pročitala, potvrde o završenim edukacijama, članke ili naslovnice knjiga koje sam objavila, pohvale od čitatelja i klijenata, posebna priznanja, kao i fotografije koje vizualno predstavljaju trenutke kada sam izašla iz zone komfora, naučila novu vještinu, pokušala nešto novo ili prvi put realizirala neku ideju.
Uz to, pregledam i sve fotografije snimljene tokom godine kako bih napravila refleksiju o toj godini – o lekcijama koje sam naučila, osobnom rastu i razvoju, te najsretnijim, kao i najizazovnijim trenucima.
Ovaj ritual prakticiram više od deset godina, a mnogi moji klijenti podijelili su sa mnom kako su, zahvaljujući ovoj praksi, prvi put osvijestili da su kroz godine bili fokusirani isključivo na naredne ciljeve i poslovna postignuća svojih kompanija, ali ne na svoja osobna dostignuća i ciljeve. Praktikovanje ovog rituala ih je potaknulo i da ‘izvuku’ svoje medalje, priznanja i diplome iz ladica i počnu ih držati na vidljivom mjestu – kao podsjetnik na svoju unutarnju snagu i sposobnosti.
Također je važno i naše neposredno okruženje. Bandura je naglašavao kako posmatranje drugih ljudi, naročito onih s kojima se možemo identificirati, ima snažan utjecaj na našu vjeru u vlastitu sposobnost. Ako ljudi oko nas ostvaruju svoje ciljeve, rastu i mijenjaju se, u nama se budi osjećaj da je to moguće i za nas. Stoga se zapitajte:
Da li ljudi s kojima najviše vremena provodite reflektiraju osobu kakva vi želite postati?
Ako trenutno nemate takve osobe u neposrednom životu, pronađite ih u knjigama, edukacijama, podcastima – ili kroz rad sa učiteljem, coachem ili mentorom koji će vam biti uzor, pokazati šta je moguće postići i davati vam konkretne korake za uspjeh, bodreći vas u procesu.
Najljepši dio ovih praksi jeste što kreiramo tzv. „pozitivnu petlju“ – kada napravimo i najmanji korak prema cilju, stvaramo unutrašnji dokaz koji gradi novo uvjerenje o našoj sposobnosti. To uvjerenje nas zatim podstiče da napravimo još jedan korak, što dodatno jača naš osjećaj samoefikasnosti.
Pohvale drugih, povratne informacije mentora i učitelja, posmatranje drugih ljudi s kojima se identificiramo, kao i podsjećanje na naša dosadašnja postignuća i njihov vizualni prikaz, dodatno jačaju našu vjeru u sebe – što direktno povećava i naše šanse za uspjeh.
Svako od nas već ima lične dokaze o sopstvenoj sposobnosti. Možda ih ne gledamo dovoljno često, možda ih ‘umanjujemo’, možda ih zaboravljamo, ali oni postoje. Sjetite se prepreka koje ste već savladali. Snage u trenucima kada ste ustrajali čak i onda kada je bilo izazovno. Svakog velikog, ali i malog uspjeha koji je možda prošao ‘neprimijećeno’.
Okružite se ljudima koji svakodnevno demonstriraju šta je sve moguće i za vas. Usudite se da izađete iz zone komfora. Učite nove vještine, investirajte u sebe u lični rast i razvoj, njegujte znatiželju. Ostanite dosljedni sebi i svojim ciljevima, čak i onda kada se čini da je napredak spor.
Imajte na umu da svaki mali uspjeh koji postignete, svaki ‘dokaz’ o uspjehu, svaka istrajnost u tišini, svaka nova naučena vještina – gradi vašu samoefikasnost.