A mir u svijetu…?

Šta radiš večeras, pita me Goga. Ništa. Kako ništa? Tako, lijepo. Želim se uvaliti u krevet i prespavati cijelu noć. Ali, Nova godina je… Dobro, i…? Ne možeš tako, kakav to čovjek može prespavati novogodišnju noć. Za čovjeka ne znam, ali znam kakva žena sigurno može. Eto, na primjer, jedna baš kao ja. Ona koja je dovoljno puta ostala budna da zna da to i nije ništa posebno.

Izvinjavam se svima, al’ stvarno nisam euforična, ne glumim ludilo, ne ponašam se kao da mi je petnaest. Jer mi i nije petnaest. Nemam vremena donositi krupne odluke. Da želim želje, one goleme, velike. Razumna sam. Sasvim pri sebi. Ne obećavam i ne obećava mi se. Ne ‘palim’ se na to da će od sutra, tek tako – sve biti bolje. Biće mi onako kako napravim da mi bude. Šta želim…?

Nemam pojma. Želim da imam više vremena za sebe. I za Bebu. I za Vladu. Željela bih se promijeniti na bolje. Želim naučiti da budem neka bolja ja. Strpljivija. Pažljivija. Želim naučiti da prihvatim i ono što mi se ne sviđa. Želim zamisliti nemoguće. Biti hrabrija. Znati zatvoriti ova svoja lajava usta kad treba.

Želim se češće smijati od srca. Biti pozitivnija. Ne želim imati loše misli, ni riječi, ni djela. Ne želim se živcirati. Želim manje jurcati za poslom. Bolje živjeti. Nikad ne saginjati glavu. Ne podmetati leđa. Biti dobra osoba.

Želim naučiti nešto novo. Upisati italijanski. Početi ozbiljno reciklirati plastiku na plastiku, papir na papir. Voditi računa o majčici Zemlji. Zatvarati slavinu dok perem zube. Štedjeti struju. Ne zato što sam cjepidlaka, nego zato da se ne razbacujem resursima.

Želim prestati psovati. Ozbiljno, prestati. I to ne samo izbaciti samo one najgore, najkočijaškije psovke – nego baš sve, uključujući i tjeranje u peršun i sl. Znači, živjeti zdravije, sve u svemu. Želim usvojiti, kako se to stručno kaže – neke dobre navike. Skupiti novce za onu traku za trčanje. Ili početi trčati po kvartu.

Želim smršati. Piti više vode. Izbaciti slatkiše, so, bijelo brašno, šećer. Jesti više svježeg voća. Otići na Stingov koncert još jednom. Odgledati bar dvije predstave. Ne zavaravati samu sebe kako stvarno čitam, kad samo dovlačim nove i nove knjige u kuću. Želim sortirati foldere na My Documentsu. Želim razviti slike s kompjutera. Srediti ostavu. Presložiti ormar. Učiniti neka dobra djela. Bar jedno dnevno. O. K., neka bude sedmično. Mislim, može i mjesečno – što sad… Bitna je namjera.

I da, naučiću štedjeti. Za godinu dana imaću pristojnu ušteđevinu pa ćemo moći otići na neko lijepo putovanje u daleke egzotične krajeve. Kao na primjer Maldivi… ili tako nešto.

I nikad nikada neću dozvoliti da mi se nagomila prljavog suđa. Ovo se posebno odnosi na tepsije, plehove i tome slične zakorjele stvari. Prestaću blejati u računar. Prestaću koristiti Facebook samo da bih se usporedila s ljudima koje nisam vidjela godinama. Kao – sjećaš se Sanje, juuuuu, jedva sam je prepoznala, jesi vidjela kako je propala…? E, sad mi je lakše – nisam ja najgora. Pamtiću rođendane i bitne datume. O. K. – počet ću konačno zapisivati rođendane i bitne datume. Dobro, umemorisaću u mobitel rođendane i bitne datume.

Radiću vježbe. Svaki dan po pola sata. Bez da zabušavam s trbušnjacima i sklekovima. Krenuću na jogu. Stvarno. Ići ću u kupovinu samo s popisom. Dakle – kupovaću samo ono što mi je stvarno potrebno. Prije toga ću tri puta promisliti je li mi to šta mislim da mi je stvarno potrebno – stvarno i potrebno.

Otići ću s Gogom na kafu. Otići ću i s Martinom na kavf. Znam da sam to rekla i prošle godine, ali ovaj put ćemo stvarno popiti tu kafu. Zašto misliš da previše često koristim riječ stvarno? Misliš…? Stvarno…?