Duda Alapača u epizodi… Samo prirodno

by | 6 Decembra, 2019

Svako ima pravo da bude kakav želi da bude i da bira šta želi od života. Duda to ne osporava, ali njen izbor je, isključivo, sve prirodno i neusiljeno, onako prosto ljudsko… Ona bira jedan običan život!

Pozdravila te Senkica”, reče mi Milanka prije neki dan. “Neka je”, rekoh. “Pita kad ćeš je zvati na kafu”, dodade. “Nikad”. “Što nikad, Dudo? Nisi valjda još ljuta na nju zbog onog onda…” “Nisam. Jesam. Ne znam, mama… ali neću je zvati na kafu, jer… jer mi ne prija, eto. Ne želim da trošim vrijeme, koje ionako nemam, na ljude koji mi ne prijaju.” “Pa šta ti je rekla?”, upita mama. “Šta mi je rekla… Ništa, samo da nikada ne bi mogla da živi u stanu u kakvom ja živim, s mužem s kojim ja živim i da ne bi ljetovala gdje ja ljetujem, pa taman nemala ‘leba da jede… i još trista drugih gluposti.” “Ma nije ona to tako mislila”, stade da je brani Milanka. “Mislila je, mama, i te kako je mislila.” “Pa dobro, jeste ona uvijek bila tako… žustra. Nema ti kod nje uvijanja, što na um to na drum.” “A pa lijepo, rekoh. Ali vidiš, meni je malo već muka od tih žustrih. Ja bih sad nešto mekše, ljudskije.”

Otkad je JA postalo toliko važno

Ne znam kako da opišem, ali ima to nešto što me mnogo nervira kod tih “žustrih” ljudi, to neko forsiranje sebe, sopstvenog mišljenja, stava, čega li… Biće da sam razvila i psihosomatsku reakciju na njih, pa kad se nađem u njihovoj blizini, tačno mi nije dobro. Sve počne na nervnoj bazi da me svrbi, majke mi, od tolike količine samopouzdanja, od silne potrebe da se stalno ističu, da imaju mišljenje o svemu, da se zna da oni, eto, imaju princip, za razliku od nas ostalih, koji bismo samo da živimo i pustimo druge da žive. Mislim, stvarno, kada je JA postalo toliko važno? Kada smo prestali da bivamo svjesni činjenice da smo društvena bića i da osim nas ne postoje i drugi? Ne kažem, samopouzdanje je super stvar, u većini slučajeva. Samopouzdani ljudi imaju više uspjeha na mnogim poljima i ta ih osobina može odvesti veoma daleko, ali, čini mi se, i spustiti vrlo, vrlo nisko na toj nekoj homosapiens-tabeli. Naročito ako ga imaju previše. Pa se onda tako puni sebe ukrute. Pa ne umiju da slušaju druge. I misle da su samo i jedino oni u pravu. S takvima nema baš ni razgovora. Jer, samo oni pričaju. I pričaju. I pričaju. I nikako ti da dođeš do riječi. Ako i uspiješ da progovoriš koju, u onim rijetkim pauzama koje traju koliko da oni okvase usta, eto ti ih odmah s kontrastavom. “A ne, kod mene ti to ne može tako! Ja sam mu rekla – ili ćemo kupiti ovaj stan ili nijedan! Uzmi kredit, pozajmi, radi šta znaš, ne zanima me… Šta misliš, ti, da ću ja iz onakve roditeljske kuće da odem da živim u garsonjeri? Pa znaš li ti, bolan, ko sam ja… Odakle sam ja… Zvali me da radim, nisu normalni… ja da im sjedim tamo za bijednu platu i da se pritom javljam na telefon? Jesam li zato  završila fakultet? I da mi onaj kreten bude šef ?! Tri čiste čovjek ne umije da sastavi, rješava ukrštene riječi na poslu, klasičan mediokritet… I kakav ti je to džemper, Dudo? Sintetika neka, vidi se na kilometar… Ja ti to ne bih obukla, sile nema. A mogli ste vala i neki veći stan naći… Ne znam kako možeš u kuhinji bez prozora, kad kuhaš nešto, cijela kuća smrdi… ali dobro, niste bili u situaciji… da si se bolje udala, sad bi imala terasu bar kao ovu sobu… Daj mi čašu vode, molim te, ali flaširane… mislim, ako imaš. Ja ti ovu običnu ne pijem ima pet godina… Da si pametna, nebi ni ti… Možeš valjda da odvojiš za flašu vode dnevno…” A ja samo srčem onu kafu, venem u sebi i mislim se “kako samo može”… Kako je moguće da se neko ponaša tako… Da bude toliki skot? Da ne preza ni od čega? I da ga nije stid…

I da li se svijet zaista vrti oko egocentrika

Sve ja razumijem. Svi smo mi ljudi. Svi se rađamo s tim nekim egocentričnim čipom u glavi. Dijete kad plače plače zato što je gladno, mokro, nešto ga boli, šta god… ali  ako  astemo, valjda prihvatamo da nismo jedini. Da ne možemo biti jedini i da se svijet ne vrti oko nas. Da nismo postali bogomdani i vredniji od ostalih samim činom  ođenja. Da ne znamo svaku stvar pod kapom nebeskom. Da ne moramo biti najglasniji da bi nas čuli. Da ne mislimo  da smo nepogrešivi. Da naše odluke nisu uvijek  spravne i, naravno, ni jedine moguće. Ali ne, oni tjeraju po svom… I njihova su djeca zlatna, vaspitana, pametna,  talentovana. I njihove škole najteže, te da smo se svi mi  stali, za razliku od njih, samo provlačili. I njihov je posao najteži i najodgovorniji i zahtijeva mnogo više pameti i znanja od ovog našeg običnog pečalbarenja. I niko drugi,   sim njih, nije bitan. Daleko bilo da i drugi ljudi imaju nekakva svoja mala mišljenja i uvjerenja, život iza svoja četiri zida… Đordano Bruno, nemaš pojma, Zemlja se ne   kreće oko svoje ose, Zemlja se okreće oko ovih egocentričnih spodoba. I zemlja i sve planete Sunčevog sistema. A i mnoge druge, još neotkrivene, galaksije. I to je tako  trašno i naporno. Upirati se iz sve snage da stalno budeš u pravu i uvijek glavni i najglasniji i u centru pažnje.

Pa ne mora tako da bude…

Šta znam, ja eto baš nekako volim taj svoj običan život. I svoju kuću. I svoju  kuhinju bez prozora. I svoju vodu iz česme. I svog tako običnog muža bez pedigrea. I svoje dijete. I svoj posao na kojem se  vaki čas javljam na telefon. I svoj raspali auto. I svoja polupansion ljetovanja u običnim ljetovalištima gdje  možeš čuti najviše naš jezik. I krofne s plaže. I kukuruze. I  orodična pakovanja sladoleda koja se, naravno, više isplate. I popuste. I rasprodaje. I lanjske čizme. I tašnu koju nosim tri godine zaredom, jer mi je baš po mjeri i uvijek znam gdje mi je šta u njoj. I svoju terasu na koju može još samo kaca s kupusom da stane. Da, i ovaj svoj lijepi džemper od sto odsto sintetike. A ljude… samo svoje ljude   oji su sastavljeni od “sto odsto prirodnog materijala”, koji su “meki na dodir i koji griju”. One s kojima mogu da se opustim, da budem to što jesam i da me nije briga. Eto,  o volim. I tačka.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.