Svjetskom premijerom filma Paviljon, Dina Mustafića počeo je 31. Sarajevo Film Festival. Nakon više od dvije decenije od uspješnog debitantskog filma Remake, jednog od najgledanijeg u Bosni i Hercegovini, teatarski i filmski reditelj Dino Mustafić vratio se dugometražnom igranom filmu sa ostvarenjem koje će otvoriti najvažniju filmsku smotru u regionu.
Razgovarala: Tamara Bogunović
Po tekstu Viktora Ivančića, Paviljon je crna komedija o grupi stanara istoimenog staračkog doma, koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima… Glumački ansambl čine renomirani regionalni glumci kao što su Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Mirjana Karanović i mnogi drugi.
O filmu razgovaramo tête-à-tête sa Dinom Mustafićem, autorom filma Paviljon, koji će otvoriti ovogodišnji Sarajevo Film Festival.
U susret Sarajevo Film Festivalu, glumica Branka Katić je preporučila da obavezno pogledamo film Paviljon. Kada preporuka dolazi od glumca njenog kalibra, to nosi određenu težinu. Šta mislite da je to što ovaj film izdvaja – izuzetan glumački ansambl, originalna i upečatljiva priča, vaš povratak na filmsko platno nakon više od dvije decenije ili možda spoj svega toga?
Prije svega, moram reći da mi je izuzetno drago i velika čast kada glumica poput Branke Katić preporuči da se pogleda film Paviljon. Vjerujem da je za preporuku dobrim dijelom bila vođena ansamblom koji je okupljen oko ovog filma i koji je, vjerovatno, jedan od rijetkih ex-jugoslovenskih filmova koji je okupio glumce sa nekadašnjeg zajedničkog prostora u tako velikom broju.
To jeste ansambl film. Okuplja glumce starije dobi. Neki od njih su već ispisali najljepše stranice ex-jugoslovenske kinematografije i veoma sam sretan da sam imao priliku da radim sa njima na filmu iako sam sa mnogima već sarađivao u teatru. Sa onima s kojima nisam do sada radio, oni su me svojim radom, opusom i prisustvom inspirisali i nadahnuli da se uopće i bavim ovim poslom. Uživao sam radeći ovaj film, a okupio sam i glumačku, i autorsku, ekipu ljudi koji dijele sličan svjetonazor. Jer, da biste radili ovakav jedan zavjerenički, pobunjenički, buntovni film, revolucionarnog duha, morate biti okruženi ljudima koji imaju slične, ako ne i iste moralne koordinate i koji žele jednu ovakvu, važnu, ali i dalje društveno marginalizovanu temu, da pokažu javnosti.
Ali, ovo nije samo film o trećoj dobi, kako se to politički korektno kaže, ovo je film i o nama. O sistemu koji gazi ljudsko dostojanstvo, u kojem su korupcija, kriminal i svi drugi oblici devijacije toliko duboko ukorijenjeni, da zapravo postaju pravilo. U tom smislu, ovaj film nas na određen način budi iz kolektivne apatije. Njegova draž, subverzivni i humoristički potencijal leže upravo u tome što pobunu u njemu izvode penzioneri. Oni penzioneri koji su možda nekada željeli da se pobune, a nisu, te su sada mudriji, iskusniji, imaju više znanja – ili jednostavno više nemaju šta da izgube i vjeruju da ovaj sistem mora da se mijenja, jer je prosto neodrživ.
Kada smo počeli da razvijamo film kao scenarističku priču, koja je zasnovana na zbirci novela Radnici i seljaci Viktora Ivančića, za mnoge je to bila čista fikcija, vrelo imaginacije, kako inače i piše Viktor Ivančić njemu svojstvenim crnim humorom, gorkim, oštrim, feralovskim – kao novinar i kao književnik. Međutim, kad smo počeli sa snimanjem, slične priče su se dogodile u domovima za stare u Hrvatskoj, Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini. Tako su refleksije stvarnosti dolazile do nas još dok smo radili na filmu.
Film koji izlazi u vrijeme koje, u globalnom smislu, ima tendencije dehumanizacije onih koji dožive određenu starost, sa kojima sistem više ne zna šta da radi jer ne mogu više da proizvode, nego ih odbacuje kao sistemsku grešku, je tema koja je zapravo univerzalna i koja se tiče bilo kojeg društvenog poretka, sistema ili sredine – od Londona, Buenos Ajresa, Istanbula, Njujorka, sve do naših balkanskih centara. Naravno, film izlazi i u vrijeme sve većeg nezadovoljstva, u trenutku kada sve više ljudi izlazi na ulice po raznim pitanjima – ne samo iz socijalnih i ekonomskih razloga, već i političkih. U tom smislu, vjerujem da će ovaj film na zanimljiv način komunicirati i s lokalnom, ali i s internacionalnom publikom.
Posljednji domaći film koji je otvorio Sarajevo Film Festival bio je Ničiji sin 2019. godine. Šta za vas lično znači to što upravo Paviljon otvara ovogodišnji Festival, i kako gledate na značaj te činjenice za bosanskohercegovačku filmsku produkciju uopće?
Moji dosadašnji istupi u medijima su bili na fonu saopštenja Udruženja filmskih reditelja i rediteljki, Udruženja filmskih radnika, jer mi gotovo jednoglasno govorimo o permanentnoj krizi finansiranja domaće kinematografije. Rekli ste da je posljednji domaći film koji je otvorio Sarajevo Film Festival prikazan prije šest godina. Nakon Paviljona, možda će proći još više vremena prije nego što neki bosanskohercegovački film ponovo dobije tu priliku. To ne govori o nedostatku autorske vrijednosti, već o ekonomskoj i političkoj poziciji bosanskohercegovačkih autora, kojima se onemogućava kontinuitet u radu. Uzroka ima mnogo, jedan od njih je politički problem ustrojstva Bosne i Hercegovine, koja je jednu tako važnu kulturnu oblast svela na entitetske nivoe i lokalne nivoe vlasti. A s obzirom na značaj filma i njegov multinacionalni i internacionalni karakter, veoma je teško aplicirati na te fondove koji su postali birokratski lavirint jedne, slobodno mogu reći, etnički fragmentisane kulture, u kojoj se film ne prepoznaje ni kao kulturno dobro, ni kao kulturno naslijeđe. To je velika šteta, jer je bosanskohercegovački film jedna od najvažnijih naših kulturnih grana. On nije nastao raspadom Jugoslavije, već je bio značajan činilac u okviru ex-jugoslovenske kinematografije.
Postoji spisak impresivnih filmskih autora i ostvarenja koji potiču sa bosanskohercegovačkog podneblja, i mislim da ni moja generacija, a još manje mladi autori koji su u još težoj situaciji da dođu do debitantskog filma, ne zaslužuje ovakav tretman. Pogotovo ako se uzme u obzir da je cijela jedna postratna generacija, u koju i ja spadam, na mnogim međunarodnim filmskim festivalima – da ne nabrajam sada kolege poput Danisa Tanovića, Jasmile Žbanić, Pjera Žalice, Aide Begić, Srđana Vuletića i drugih – osvajala značajna, često i najviša priznanja u našoj profesiji. I na sve to se aktuelna, ali i prethodna vlast oglušuju. U tome zaista vidim političku namjeru da se jedan medij interkulturalnog dijaloga sistemski onemogući da bude dio bosanskohercegovačkog kulturnog pejzaža.
Meni je to bio veliki izazov. Volim da radim u tom žanru, on je uvijek svojevrsni rizik i avantura. Posebno je bilo zanimljivo jer se ovdje radi o literarnoj transpoziciji, dakle prenošenju u drugi medij, kao što je film. S druge strane, u ex-jugoslovenskoj kinematografiji postoji nekoliko filmova koji se smatraju kultnim ostvarenjima. Recimo, čitav opus Dušana Kovačevića. Postoje, naravno, i uticaji međunarodnih autora koji su ostavili traga na mene, kao što je, na primjer, Tarantino. Bilo mi je zanimljivo da vidim kako će to sve funkcionisati u satiričnom tonu Viktora Ivančića, a u formatu filma.
Moram reći da je i za autorsku ekipu, kasnije i za glumce, a i za mene, bilo zabavno da radimo sa tom vrstom beskompromisnog, radikalnog humora koji je gorak, opor, koji vas natjera da se nasmijete na mjestima gdje to najmanje očekujete. I da se možda sa tim osmijehom zapitate iz čega taj smijeh proizilazi. Da li je on nešto što je naša odbrambena, instinktivna reakcija, ili je to zato što se od muke možemo smijati tim stvarima.
S druge strane, volim autore koji nas izlažu gledalačkom i čitalačkom iskustvu, i koji od nas traže stav. Paviljon se ne trudi da bude dopadljiv film. Nije nam namjera da budemo komercijalan film. Ne želimo da budemo politički korektni. I nadam se da će neke vrlo kontroverzne stvari koje pokrećemo u filmu, a jedna od njih je pitanje do koje mjere smo sposobni da razumijemo energiju bijesa, ljutnje, pobune onih koji su potčinjeni nekom sistemu, da podstaknu na razmišljanje.
Film govori o pobuni jedne marginalizovane grupe ljudi. Koliko je zapravo riječ o samoj pobuni, a koliko o nepravdi i sveopštoj otupjelosti društva – jesmo li zaista oglušili na starost, sporost i slabost?
Mislim da jesmo, jer su te teme, kao što znate, društveno marginalizovane. One se rijetko nalaze u fokusu važnijih nacionalnih pitanja. A mislim da je ljudsko dostojanstvo izuzetno važno za kvalitet života i da, bez obzira na godine, moramo razmišljati o tome kakav život ćemo provesti. Tim prije što govorimo o generaciji koja je ovu zemlju izgrađivala. Generacija koja je imala svoje snove, da li ih je dosanjala, to je pitanje, ali je to generacija koja je znala da voli, da bude čežnjiva, generacija koja nas je mnogo čemu naučila i ostavila nam, čini mi se, jedan sistem vrijednosti u naslijeđe koji smo iznevjerili, da ne kažem raspršili kao mjehur od sapunice. A u toj transformaciji društvenog sistema vrijednosti nismo dobili ništa novo.
Ne samo da nismo dobili novo, nego smo mnoge stvari i degradirali. Oduzeli smo im sadržaj i smisao. I mislim da je upravo u tom smislu ovo film o onima koji se probude i kažu: E, dosta je više. Naravno, kada posmatrate pobunu koju u filmu predvode stariji ljudi, odmah se otvara i ironični otklon prema stvarnosti. Postavlja se pitanje – da li oni mogu, energetski, kao naši junaci u instant-formuli pobune da povedu društvo ka promjeni. Ali ono što sigurno mogu jeste da kroz ovaj film otvore perspektivu da iskustvo generacijsko koje oni imaju, i mladalačka energija pobune koja pripada tim generacijama, u jednoj sintezi, može dovesti do promjene.
Mirjana Karanović, koja igra u vašem filmu, u nedavnom intervjuu za Lepotu&Zdravlje izjavila je da je ranije mislila kako život prestaje u pedesetim, a onda shvatila da zapravo tada tek počinje. Kako vi gledate na tu njenu misao?
Gledajući na Mirjaninu energičnost na pozornici i pred kamerom, i na njen fizički izgled, može se reći da je ona pravi primjer toga. Mislim da život počinje onog trenutka kada zakoračimo u zrelost. U tim godinama, kasnim, sredovječnim, mnogo toga što smo ranije smatrali nedodirljivim, nepopravljivim ili nemogućim, osvijestite da i nije baš tako. I vjerovatno dobijete injekciju hrabrosti koja povuče vaše srce ka onim instinktima koje niste mogli pročitati u mladosti.
Film okuplja izvanredne glumce – od Radeta Šerbedžije, Zijaha Sokolovića, Mirjane Karanović, Branke Petrić i mnogih drugih. Kako je izgledala saradnja sa njima?
Zbog velikog broja režija koje sam radio u teatru, mislim da dobro poznajem metodologiju rada s njima, način na koji im treba prići. Naravno, svaki od njih je različit na svoj način, ali u isto vrijeme to je ekipa koja zna da diše zajedno, u ritmu bola i radosti. A to je neophodno da se napravi simbioza, ne samo međusobnog povjerenja, već i emocionalne i intelektualne prepoznatljivosti kada radite ovakav film. Zaista sam uživao u načinu na koji su se ponašali pred kamerom, kako su duboko prodirali u svoje karaktere, kako su ih nadograđivali i kako su oživjeli te likove. To je za mene uvijek fascinantno: kada scenaristički lik sa papira postaje čovjek od krvi i mesa. Ponekad sam bio zanesen njihovom glumačkom vještinom da bih gotovo zaboravio da kažem stop. Htio sam da kadar traje dugo, beskrajno… Samo sam to upijao.
I za kraj, Paviljon predstavlja vaš povratak na filmsko platno nakon više od dvije decenije. Iako ste sve vrijeme bili prisutni i aktivni u pozorištu, zanima nas šta za vas lično znači taj povratak?
Želio sam da se filmu vratim onda kada me neka priča zaista zaintrigira, pokrene i natjera da kažem sebi: Moram ovo da snimim, inače ću pući ako ne snimim. U teatru imam mogućnost da se bavim različitim temama koje me se tiču na egzistencijalnom, esencijalnom i etičkom nivou, pa nisam pod pritiskom da moram da snimam filmove po svaku cijenu. Moja želja je da film, nakon projekcije, publiku podstakne da se kroz identifikaciju, empatiju, pa i čak i kritiku, i negaciju, zapita o važnim stvarima. Kada naiđem na priču sa potencijalom, kvalitetom i tematskim interesom za širu publiku, uvijek ću se opredijeliti za film. S druge strane, kada mi treba priča koja je emotivno kondenzovana, koja suzbija vrijeme i prostor, koja je kontemplativna i koja traži tišinu kao sakralnost, onda se prepustim teatru.
Članak preuzet od Lepota i zdravlje Srbija.
