Melissa Ćeliković – Umjetnost života između kadra i stvarnosti

Priča o Melissinom putu od Los Angelesa do BiH, ljubavi prema umjetnosti i malim ritualima koji joj donose sreću i kreativnost. 

Melissa Ćeliković, glumica, spisateljica i kreatorka sadržaja, donosi svježinu i toplinu svemu što radi. Nakon godina provedenih u filmskom svijetu, svoj novi umjetnički izraz pronašla je u Bosni i Hercegovini – zemlji koju kroz svoje priče i video-zapise prikazuje iz potpuno drugačije, emotivne perspektive. U razgovoru govori o ljubavi prema umjetnosti, novoj predstavi „Selo moje ljepše od Pariza” i malim ritualima koji čine život ljepšim.

Melissa o umjetnosti, životu u BiH i novoj predstavi

Od užurbanog Los Angelesa do mirnih bosanskih jutara – Melissa otkriva kako je promjena ritma života otvorila vrata njenoj kreativnosti.

Pred domaćom publikom vas gledamo u predstavi „Selo moje ljepše od Pariza”. Kako ste doživjeli ovaj projekat i povratak na scenu?

Baš sam uzbuđena! Ovo je moja prva uloga koju igram potpuno na bosanskom jeziku, i u početku sam mislila da će biti veliki izazov, ali zapravo je vrlo zabavno i stvarno se radujem svemu tome. Dok sam živjela u Los Angelesu, prilike su bile svuda i svaki dan. Stalno sam išla na audicije, stalno radila. Zato sam se, kada sam se preselila u BiH, prirodno uplašila da ovdje neće biti uloga za mene, posebno zbog mog akcenta.

Ali sam zaboravila nešto što sam naučila u glumačkoj akademiji: kada nema projekta koji te čeka, uvijek možeš stvoriti svoj. Nije bitno gdje se nalaziš. Upravo me to podsjetilo na susret s kolegom Adnanom. On je izuzetno talentovan umjetnik koji instinktivno zna kako da stvara i ne čeka da mu prilike same dođu. Rad s njim je bio inspirativan i veoma zabavan. Za mene ovo nije samo nova uloga, već i prvi nastup na bosanskom jeziku – i prva izvedba u BiH.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Melissa Celikovic (@melbosnia)

Vaš rad spaja glumu, pisanje i sadržaj koji dijelite online. Kako uspijevate ostati autentični u svemu što radite?

Stvaram samo onda kada nešto za mene ima smisla, nikada ne želim da to bude forsirano. Bilo da je riječ o umjetnosti, ulozi, pisanju ili nečemu što dijelim online, sve mora dolaziti iz stvarne emocije i strasti, a ne iz onoga što mislim da ljudi žele vidjeti. Stvaram samo kada dolazi iz srca. Svaki projekat na kojem radim, svaka uloga koju igram, sve što napišem ili objavim, nastaje s radošću i strašću. Vjerujem da se ljudi zato povezuju s mojim radom jer je iskren. Sve što radim, radim s ljubavlju i sa istinskom strašću prema onome što volim.

Na vašem profilu često se osjeti nježnost prema BiH – pejzažima, ljudima i svakodnevnim trenucima. Šta vas najviše inspiriše u toj jednostavnosti života ovdje?

Ta jednostavnost je zapravo luksuz. Ovdje ljudi znaju uživati u malim stvarima, šoljici kafe, razgovoru, tišini jutra. Ljudi odvoje vrijeme da pričaju, da se smiju, da uživaju u životu bez žurbe. Ovo je jedno od rijetkih mjesta na kojima sam bila, a gdje se osjećam potpuno smireno i ispunjeno. Volim izaći i shvatiti koliko je lako započeti razgovor s nepoznatim ljudima, koliko je taj osjećaj zajedništva još uvijek prisutan.

Priroda ovdje neprestano inspiriše, ljepota je u svakom kutku, u svakoj sezoni. Možda oni koji ovdje žive cijeli život to više i ne primjećuju, jer im je postalo svakodnevno, ali meni, kao nekome ko je živio u inostranstvu, BiH je zaista posebno mjesto. Otkako sam se preselila ovdje, nikada nisam bila toliko inspirisana. Mogu stvarati više jer me život ovdje ne požuruje i ne opterećuje stalnim problemima. Osjećam se smirenije, prisutnije i življe nego ikada prije. Paradoksalno, usporavanjem sam postala produktivnija. Iskreno, volim život ovdje.

Umjetnost je, kažete, oduvijek bila dio vašeg identiteta. Kada ste prvi put osjetili da želite pripovijedati priče, bilo glumom ili pisanjem?

Sve je počelo kada sam imala sedam godina i prvi put pogledala Gospodara prstenova. Taj dan mi je promijenio život. Sjećam se kako sam sjedjela potpuno očarana tim svijetom i već tada, kao dijete, znala sam da ne želim samo gledati takve priče; želim ih stvarati. Od tada moja mašta nikada nije stala. Počela sam izmišljati vlastite svjetove, crtati karte, pisati priče i glumiti scene sama napolju dok sam se igrala.

Moje tijelo je bilo u ovom svijetu, ali moj um je bio negdje drugdje. Kasnije, kada sam odrasla, počela sam ozbiljnije pisati i nikada nisam prestala stvarati nove svjetove i priče. S vremenom sam shvatila da mi gluma omogućava da zakoračim u te svjetove i da ih zaista proživim. Tada sam shvatila da pripovijedanje, u bilo kojem obliku, nije samo strast, već dio mene. Pisanje mi donosi mir, a gluma slobodu, zajedno su oblikovali način na koji vidim i doživljavam svijet.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Melissa Celikovic (@melbosnia)

Koliko se, po vašem mišljenju, promijenila percepcija žene u umjetnosti – i šta danas znači biti žena koja stvara u ovom vremenu?

Mislim da žene danas imaju više prostora nego ikada da iskažu svoje priče, ali se i dalje moramo boriti da nas se shvati ozbiljno. Iz vlastitog iskustva, još uvijek može biti teško pronaći prave prilike kao žena u kreativnom svijetu. Prečesto nas iskorištavaju, a većina onih koji donose odluke i dalje su muškarci. Ponekad, kada samo želimo biti dio nekog projekta, moramo dokazivati svoju vrijednost više nego što bi trebalo, dok se istovremeno nadamo da nećemo biti posmatrane kroz seksualnu prizmu ili dovedene u neugodne situacije.

Boli što se takve stvari i dalje dešavaju, ali to je realnost. I one te natjeraju da preispitaš sebe, ne svoj talenat, već svoju sigurnost, udobnost i mjesto u industriji. Upravo zato je toliko važno da žene podržavaju jedna drugu, da progovaramo i da stvaramo okruženja u kojima poštovanje uvijek dolazi prije svega. Za mene, biti žena koja stvara znači ostati dosljedna svojim vrijednostima, znati reći „ne” kada nešto ne djeluje ispravno i ostati blaga, ali čvrsta u onome što jesi.

I dalje njegujete vezu sa svjetskim filmom i produkcijom, ali sada stvarate u manjoj, intimnijoj sredini. Donosi li ta promjena više mira ili izazova?

Stvaranje pomoću telefona potpuno je drugačije od glume u velikoj produkciji. Kada si dio filmskog seta, iza tebe stoji cijeli tim i tvoj jedini fokus je da oživiš lik. Kada stvaraš sam, postaješ scenarist, reditelj, montažer i glumac – što je intimnije, ali i zahtjevnije. Ta nezavisnost nosi slobodu, ali i izazove: manje resursa i stalni pritisak da sve radiš sam. Ipak, uživam u oboma – gluma mi omogućava da nestanem u tuđoj priči, a stvaranje sadržaja da ispričam svoju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Melissa Celikovic (@melbosnia)

Život usporenim korakom: Melissa o umjetnosti, BiH i pronalaženju mira

Na društvenim mrežama često govorite o malim stvarima – jutarnjoj kafi, prirodi, knjigama… Koliko su ti mali rituali važni za vašu kreativnost?

Oni su mi zaista neophodni. To je jedan od razloga zašto volim život u BiH. Dok sam živjela u Los Angelesu, rijetko sam imala vremena za sebe – stalno u žurbi, pod pritiskom da budem produktivna svake sekunde.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Melissa Celikovic (@melbosnia)

Ovdje radim jednako mnogo, ali imam prostor da usporim, udahnem i zaista živim. Sada mogu pripremiti jutarnji čaj, trenirati, pisati u dnevnik, otići na kafu s prijateljima ili jednostavno gledati zalazak sunca. Te male navike ključne su za moje mentalno zdravlje i kreativnost – jer sam naučila da ona ne dolazi iz haosa, nego iz mira.

Šta vas je najviše naučio život između dvije kulture ne kroz razliku, nego kroz sličnosti koje ste prepoznali?

Volim što sam odrasla između dvije kulture. To iskustvo me naučilo da svijet ne posmatram kroz suprotnosti, već kroz nijanse. Mnogi s obje strane – i na Zapadu i na Balkanu – ne razumiju uvijek međusobne navike, ali meni su obje sredine jednako prirodne, obje su dom.

Život između dva svijeta učinio me otvorenom i prilagodljivom; naučio me da svaku kulturu posmatram s radoznalošću, a ne sa osudom. Ne moramo se slagati sa svime, ali je važno pokušati razumjeti – jer tek tada zaista rastemo.

Predstava „Selo moje ljepše od Pariza” donosi humor, toplinu i emociju. Koja poruka po vama najviše dopire do publike?

Mislim da će se ljudima zaista svidjeti. Adnan ima sjajan smisao za humor, a „Selo moje ljepše od Pariza” je tako osvježavajuća i topla predstava. Puna je smiješnih, emotivnih i vrlo stvarnih trenutaka s kojima se svako može poistovjetiti.

Priča između Juliette i Mahmuta je haotična, prepuna kulturnih sudara i nesporazuma, ali ispod svega toga krije se ljubav i ljudskost. Bilo je veoma zabavno istraživati tu dinamiku i još zabavnije je igrati. Čak i tokom proba, bilo je nemoguće ne nasmijati se. Neću previše otkrivati, radije ću prepustiti publici da sama otkrije sve čari predstave. Vidimo se u pozorištu!

Koji je vaš mali „recept za sreću”? Šta vam u svakodnevnom životu vraća mir i osjećaj zahvalnosti?

Uf, teško je sažeti sreću u nekoliko rečenica, ali za mene je ona spoj malih stvari i ljudi koji me okružuju. Vjerujem da zahvalnost igra veliku ulogu – kada se fokusiraš na ono što imaš, život odmah postaje lakši. Putovanja su moj najveći izvor sreće – liječe dušu, šire vidike i podsjećaju koliko je svijet lijep. Moj „recept za sreću” je jednostavan: okruži se ljudima koje voliš, radi s ljubavlju, budi zahvalan, hrabar i ne zaboravi uživati u malim trenucima – i, naravno, putuj što više možeš.