Psiholog Vanja Tolj: Kako prepoznati rane znakove nasilja i na vrijeme potražiti pomoć

Razgovor s psihologom Vanjom Tolj o uzrocima femicida, ranim signalima nasilja i sigurnim koracima za pomoć ženama koje trpe nasilje. 

Tragedija koja se dogodila u Mostaru ponovo nas je suočila s istinom koju kao društvo prečesto guramo pod tepih – femicid nije nešto što se događa “negdje drugo”. To je rana koja se vraća iz godine u godinu, podsjećajući nas na žene čiji su životi prekinuti, na porodice koje se bore s gubitkom i na tišinu koja je predugo trajala. Iza svake vijesti stoji jedna stvarna žena, jedan strah i jedna priča koju nije trebalo da nosi sama.

Femicid se ne događa iznenada: Rani znakovi, tišina sistema i borba žena za život

Zato smo odlučili otvoriti prostor za razgovor koji je važan i nužan. Razgovarali smo s psihologom Vanjom Tolj, stručnjakom koji svakodnevno radi sa ženama koje trpe psihičko i fizičko nasilje – i koji svojim iskustvom i razumijevanjem daje ovom intervjuu posebnu težinu.

U nastavku govorimo o tome zašto dolazi do femicida, kako nasilnici funkcionišu iza zatvorenih vrata, koje rane signale svaka žena treba znati prepoznati, te koji su sigurni koraci kada je vrijeme da potraži pomoć. Jer svaka izgubljena žena je poraz svih nas – a svaka spašena priča dokaz da razgovor može biti početak promjene.

Kada govorimo o femicidu i porastu nasilja nad ženama u BiH, koje psihološke i društvene faktore vidite kao najdublji uzrok?

Najdublji uzrok femicida nije „naglost“ ni „bijes“, nego kultura koja muškarcu poručuje da žena nije osoba nego njegova imovina. Femicid je završni čin obrasca koji počinje mnogo ranije – kontrolom, ponižavanjem, ograničavanjem, izolacijom.

Generacije muškaraca odrastale su u uvjerenju da je agresija jednaka autoritetu, a dominacija „muškost“. Kada se to spoji s neobrađenim traumama, emocionalnom nezrelošću i uvjerenjem da žena ne smije izmaknuti kontroli, dobijemo psihološki eksplozivan spoj.

Žene se i danas ušutkuju rečenicama poput „nije to strašno“, dok institucije često šalju poruku da je život žene vrijedan onoliko koliko su spremne reagovati. Femicid zato nije ekstrem, nego posljednji stadij društveno toleriranog nasilja. Umjesto pitanja „Zašto je ona ostala?“, ključno je pitati „Zašto ga društvo nije zaustavilo?“

Slučaj iz Mostara to bolno potvrđuje. Osumnjičeni je ranije napao drugu ženu – to je bio trenutak kada se moglo reagovati. Psihološki gledano, radi se o klasičnom obrascu: eskalacija kontrole, potreba za dominacijom, uvjerenje da ima pravo odlučivati o tuđem životu. Takvi nasilnici rijetko stanu sami.

Aldina nije žrtva slučaja, nego žrtva propusta – propusta da se ranije nasilje shvati ozbiljno i da se institucije povežu. Femicid se uvijek najavi – problem je što ga ne prepoznamo na vrijeme.

Šta možemo naučiti iz praksi zemalja koje su uspjele smanjiti broj femicida? Šta je primjenjivo kod nas, u domenu edukacije i prevencije?

Iskustva zemalja poput Austrije i Njemačke pokazuju da je ključ u brzom reagovanju na prve znakove nasilja, ali ni tamo sistemi nisu savršeni. Mnoge žene iz tih zemalja doživjele su ozbiljne propuste policije i sudova – prijetnje, prijave i dokumentovano nasilje koje nije na vrijeme zaustavljeno. Razlika je samo u tome što se u Europi takvi slučajevi rjeđe pojavljuju u medijima, pa postoji iluzija da se femicid ne dešava.

Ovakve tragedije nisu naš problem, nego globalna pojava. Upravo zato trebamo učiti iz tuđih iskustava: razviti rane alarmne sisteme, osigurati koordinaciju institucija i educirati mlade o zdravim, nenasilnim odnosima. Zaštita žena nije izbor – to je obaveza svakog društva.

Zašto žene najčešće ostaju u nasilnim odnosima, čak i kada je opasnost očigledna? Koji psihološki mehanizmi to održavaju – i kako ih razbiti?

Žene ne ostaju u nasilnim vezama zato što žele, nego zato što ih pritiskaju tradicija, religija i duboko ukorijenjena balkanska uvjerenja. U mnogim sredinama, posebno u Hercegovini, nasilje je puno prisutnije nego što se misli.

Razlozi zbog kojih žene ostaju su brojni: djeca, pritisak porodice, ekonomska ovisnost, strah, manipulacija i uvjerenje da izlaza nema. Nasilnici stvaraju sistem kontrole u kojem žene počnu vjerovati da su same krive i da će odlazak pogoršati situaciju. Rješenje je u osnaživanju žena, jasnoj društvenoj podršci i sistemu koji ih štiti.

Iza zatvorenih vrata: Kako prepoznati nasilnika i zaustaviti femicid prije nego što počne

triocean/GettyImagesPlus

Koji su najraniji emocionalni i psihološki signali da odnos postaje opasan i kada žena treba potražiti pomoć?

Najraniji znakovi opasne veze obično nisu fizički, već psihološki: kontrola kretanja i kontakata, manipulacija, osjećaj krivnje, zastrašivanje i stalno ponižavanje. Nasilje se često razvija kroz ciklus napetosti, napada i privremene „nježnosti“, što žrtvu zbunjuje i veže za nasilnika.

Primjer jedne klijentice iz Hercegovine pokazuje koliko prijetnje i izolacija mogu biti opasne, iako nema vidljivog fizičkog nasilja. Tek uz stručnu pomoć i podršku centra uspjela je otići prije eskalacije. Pomoć treba potražiti čim strah počne upravljati odlukama ili kada partner narušava dostojanstvo – rano reagovanje može spriječiti tragediju.

Kako okolina može prepoznati da neko trpi nasilje? Kako reagovati na siguran način, bez ugrožavanja žene?

Na Balkanu se znakovi nasilja lako previde jer se često opravdavaju tradicijom i idejom da je sve privatna stvar. Ali okolina može primijetiti rane signale: napetost, povučenost, izolaciju, strah pred partnerom, prikrivene povrede ili ženin osjećaj krivnje.

Reagovati treba oprezno – otvoriti razgovor bez osuđivanja, ponuditi podršku i informacije o mogućnostima pomoći, ali nikada direktno suočavati nasilnika niti pritiskati žrtvu da odmah ode, jer to može biti opasno. Najvažnije je pokazati da nije sama i da postoji sistem koji je može zaštititi. U sredinama gdje tradicija često utišava žene, prepoznavanje i reagovanje na vrijeme može spriječiti tragediju.

Često čujemo da je nasilnik “uvijek bio miran” ili “nikada nije pokazivao agresiju”. Kako je moguće da nasilnici djeluju potpuno funkcionalno u javnosti, a drugačije iza zatvorenih vrata?

Mnogi nasilnici imaju savršenu javnu masku – ljubazni su, uspješni i uvijek nasmijani. Slučaj iz Mostara to pokazuje: iza slike sportskog i pristojnog muškarca krile su se kontrola, prijetnje i nasilje koje je završilo tragedijom.

Nasilnici često vode dvostruki život – šarmantni u javnosti, a manipulativni i zastrašujući iza zatvorenih vrata. Zato okolina rijetko prepozna opasnost, a žene ostaju u odnosu jer spolja sve izgleda „normalno“. Ključ je u prepoznavanju ranih psiholoških znakova poput kontrole, izolacije, prijetnji i ciklusa nasilja te u pravovremenoj, sigurnoj reakciji prije nego što situacija eskalira.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Žene za Žene International (@zene.za.zene)

Koliko je važno da se mladi muškarci i dječaci uče o emocijama, granicama i nenasilnoj komunikaciji?

Prevencija nasilja počinje u djetinjstvu. Dječake treba učiti o emocijama, granicama i nenasilnoj komunikaciji već od najranije dobi, kroz razgovor, primjer i modeliranje ponašanja. I sam sina učim poštovanju žena, empatiji i zdravom izražavanju emocija, jer to gradi temelje nenasilnih odnosa u odraslom životu.

Da bismo odgojili generacije koje neće ponoviti obrasce nasilja, važno je da škole imaju psihologe, socijalne radnike i stručnjake za prevenciju, kako bi djeca imala siguran prostor da prepoznaju, prijave i zaustave nasilje na vrijeme.

Koje sigurne korake žena može preduzeti kada planira izlazak iz nasilnog odnosa, posebno ako i dalje živi sa nasilnikom?

Izlazak iz nasilnog odnosa mora biti pažljivo isplaniran i siguran. Prvi korak je da žena prizna da nasilje nije njena krivica i da zaslužuje zaštitu. Zatim treba diskretno graditi mrežu podrške – porodica, prijatelji ili stručnjaci, te pripremiti konkretan plan: gdje otići, kako osigurati dokumente, novac i osnovne potrepštine. Svaki potez mora biti taktičan, bez konfrontacije, jer nasilnik često eskalira kada osjeti gubitak kontrole.

Psihološki, važno je jačati osjećaj autonomije, bilježiti plan i oslanjati se na sigurne osobe. Kada žena odluči otići, manipulacija i prijetnje nasilnika obično se pojačaju, pa podrška stručnjaka i sigurni kanali komunikacije postaju ključni.

Na Balkanu žene dodatno opterećuju poruke poput „Šta će reći komšije“ ili „Moraš biti blaža“, što ih izolira i gura nazad u odnos koji im prijeti životom. Zato okolina mora prepoznati rane znakove nasilja, pružiti bezuvjetnu podršku i pomoći ženi da napravi siguran izlazak. Samo takva podrška može razbiti krug straha i izolacije.

Šta biste željeli reći ženi koja će ovo pročitati i trenutno živi u strahu? Koja bi bila vaša najvažnija poruka?

Ženo koja ovo čitaš, zapamti: nasilje te ne definiše i nije tvoja krivica. Godinama su te možda učili da šutiš, trpiš i „čuvaš porodicu“, ali niko nema pravo da te ponižava, zastrašuje ili kontroliše. Možda misliš da si sama i da će te okolina osuditi, ali postoji izlaz i postoje ljudi i institucije koje te mogu zaštititi.

Strah te možda koči, ali nasilje se ne mijenja samo od sebe. Ti zaslužuješ život bez terora i poniženja. Imaš pravo na sigurnost, poštovanje i mir. Svaki korak koji napraviš da zaštitiš sebe – pa i onaj najmanji, čin je ogromne hrabrosti. Nisi sama i nikad nećeš biti manje vrijedna zato što si izabrala sebe.

Ako biste mogli prepoznati jednu stvar koju bi svaka žena trebala znati o psihološkom profilu nasilnika – koja bi to bila?

Najvažnije što žene trebaju znati o psihološkom profilu nasilnika jeste da oni često ne izgledaju kao „zlikovci“. Na Balkanu su to nerijetko šarmantni, mirni i društveno prihvaćeni muškarci koji iza zatvorenih vrata koriste strah, manipulaciju i kontrolu. Nasilnici vode dvostruki život – spolja harizmatični, iznutra nasilni – pa okolina često ne primijeti opasnost dok nije kasno.

Zato je važno ne vjerovati maski. Kontrola, izolacija, prijetnje i ponižavanje nisu sitnice, nego ozbiljne crvene zastave. U društvu gdje tradicija često utišava žrtve, prepoznavanje ovih znakova i traženje stručne pomoći može doslovno spasiti život!

Drage žene, zapamtite ovo:

Nasilje nikada nije vaša krivica, niti vaš teret. Imate pravo na život bez straha, na dostojanstvo i sigurnost. Svaki osjećaj straha, svaka prijetnja ili ponižavanje zaslužuju da budu shvaćeni ozbiljno.

Ne čekajte da se situacija pogorša ,nego odmah tražite pomoć, okružite se podrškom i vjerujte svojoj snazi! Vaša hrabrost da zaštitite sebe i svoje granice nije slabost ,to je najmoćnija snaga koju imate. Niste same, i nikada ne smijete biti manje vrijedne zbog tuđe brutalnosti.

Vanja Tolj by Psiholog duše 

Važni kontakti za pomoć žrtvama nasilja u BiH

Ukoliko ste vi ili neko koga poznajete izloženi nasilju, važno je znati da pomoć postoji i da je dostupna 24 sata dnevno. Ovo su brojevi SOS linija i sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini:

SOS linije (anonimno i besplatno):

• 1265 – SOS linija Federacije BiH (0–24h)
• 1264 – SOS linija Republike Srpske (0–24h)
• Fondacija lokalne demokratije (Sarajevo): 033 222 000 (0–24h)
• Podrška i savjetovanje Sigurne kuće Sarajevo: 033 570 560 / 033 570 561

Sve navedene organizacije pružaju psihološku, pravnu i sigurnu podršku ženama i djeci koji trpe nasilje. Ako ste u opasnosti – pozovite odmah. Pomoć postoji i dostupna je!