Psiholog duše: Nisi slaba jer si umorna, nego si predugo bila sve za svakoga

Za magazin Ljepota & Zdravlje, Vanja poznatiji kao Psiholog duše  govorio je o unutrašnjim borbama žena s Balkana, emotivnoj njezi, roditeljstvu i balansiranju između snage i ranjivosti – temama koje pogađaju pravo u srce svake čitateljke.

Vanja Tolj, psiholog, psihoterapeut i magistar socijalnog rada s više od deset godina iskustva u radu s ljudima svih dobi. Iako danas živi i radi u Beču, njegove objave na Instagram profilu @psiholog_duse već dugo su emotivni oslonac ženama s Balkana, koje u njegovim riječima pronalaze podršku, razumijevanje i hrabrost.

Psiholog duše i rad sa djecom

Njegov rad posebno je usmjeren na djecu i adolescente s autizmom i ADHD-om, ali i na roditelje kojima pomaže da pronađu snagu i nove načine povezivanja. Ono što ga izdvaja jeste jednostavan, a dubok pristup – umjesto savršenstva, on nudi stvarne razgovore, bliskost i podsjetnik da smo već dovoljno dobri, čak i kad to zaboravimo.

Psiholog duše: „Ranjivost nije slabost, već most prema drugima“

Kao psiholog i psihoterapeut s dugogodišnjim iskustvom, koje biste unutrašnje borbe najčešće izdvojili kao zajedničke ženama s Balkana?

Rad s ženama s Balkana često mi pokazuje koliko se tišina može oglasiti jecajem duše. Iza nasmijanih lica i snažnih ramena kriju se borbe koje rijetko dospiju u javni prostor. Najčešća je borba između vlastite istine i tuđih očekivanja. Odgojene da budu “dobre”, “poslušne”, da brinu, ugađaju i trpe – mnoge žene ne znaju ni šta žele, jer ih niko nikada nije pitao. Naučene su da je ljubav uvijek davanje, a rijetko dobiju potvrdu da i one zaslužuju.

Druga borba je krivnja kad izaberu sebe. I kad samo požele da sjednu i odmore – osjećaju grižnju savjesti. Kao da je odmor grijeh, a postavljanje granica sebičnost. Treća je tišina oko bola. O neplodnosti, spontanom pobačaju, ranjivosti, nasilju – o tome se i dalje šuti. Mnoge žene osjećaju da nisu viđene, da njihova tuga nema pravo glasa.

Sve to vodi do osjećaja unutrašnje rastrganosti – između tradicionalnog i savremenog, između “budi jaka” i “trebam pomoć”, između “moraš izdržati” i “ne mogu više”. Ipak, ono što ih čini izuzetnima je snaga da, kad jednom krenu putem istine, rijetko stanu. One mijenjaju. I porodice. I kulturu. I budućnost.

Vaše objave na Instagramu postale su pravi emotivni oslonac za mnoge. Jeste li očekivali da će javno dijeljenje misli i osjećanja izazvati toliku povezanost i odjek?

Jesam. I ne iz arogancije, već iz dubokog osjećaja povezanosti s onima koji tragaju za sobom. Svaku riječ koju napišem – pišem dušom. Ne kalkulišem, ne biram teme po trendu. Pišem ono što ljudi nose, ali ne znaju uvijek izreći.

Kao psiholog, znam da je ono najosobnije zapravo i najuniverzalnije. Kad se usuđujemo govoriti o ranjivosti, o borbi, o unutrašnjoj rastrganosti – to nije slabost, to je most. I ti mostovi su ono što stvaramo kroz @psiholog_duse.

Zato me ne iznenađuje povezanost – dirnuti su oni koji prepoznaju istinu. A istina napisana srcem ne ostaje neprimijećena. Radim ovo s ljubavlju, ozbiljnošću i velikim poštovanjem prema svakome ko u mojim riječima prepozna i dio sebe.

Danas često govorimo o važnosti mentalne higijene. Kako, po Vašem mišljenju, izgleda “emotivna njega” koju bismo trebali praktikovati svakodnevno?

Emotivna njega je kao pranje zuba duše – nešto što ne bi smjelo čekati trenutak kad zaboli. To je svakodnevna pažnja prema sebi, prema onome što osjećamo i proživljavamo, i hrabrost da to ne potiskujemo, nego razumijemo.

Za mene, to znači nekoliko jednostavnih, ali duboko moćnih rituala: zastani i oslušni sebe, zapiši misli i emocije, otpusti ono što nije tvoje, pronađi male radosti i ne bježi od tuge.

Emotivna njega nije luksuz. To je temelj. Kad se ne njegujemo iznutra, lako počnemo lomiti sebe da bismo odgovarali svijetu. A cilj nije svidjeti se svima – već ne izgubiti sebe dok hodamo kroz život.

S obzirom na to da radite i s djecom s dijagnozama autizma i ADHD-a, koje biste savjete uputili roditeljima koji se svakodnevno susreću s izazovima odgoja djece s poteškoćama u razvoju?

Prvi i najvažniji savjet roditeljima jeste: vi niste krivi, i niste sami. Niti jedno dijete ne dolazi s uputama za upotrebu, a djeca s razvojnim teškoćama zahtijevaju dodatnu snagu, ali i posebnu vrstu ljubavi i strpljenja – onu koja raste svakim izazovom.

Roditeljima uvijek poručujem sljedeće: dijete nije dijagnoza, ono je prije svega osoba – sa svojim potencijalima, emocijama i ritmom. Gledajte ga srcem, ne papirima. Tražite podršku, ali ne zaboravite sebe. Burnout roditelja je čest, a važno je da i vi imate prostor za predah, razgovor i iscjeljenje.

Radite timski. Saradnja s terapeutima, učiteljima, logopedima i psiholozima pravi je ključ. Vi ste najvažniji dio tima. Pratite male pomake. Kod ove djece napredak se često događa u nijansama. Primijetite ih. Slavite ih. Učite o dijagnozi, ali slušajte intuiciju. Najvažnije: biti roditelj djeteta s teškoćama u razvoju nije kraj nečijeg sna – to može biti početak nečeg dubljeg, ljudskog i bogatijeg.

Žene često osjećaju pritisak da budu jake, uspješne i emotivno dostupne u isto vrijeme. Kako pronaći ravnotežu između očekivanja društva i ličnih potreba?

Najveći izazov savremene žene nije kako da stigne sve – već kako da ostane svoja dok pokušava. Danas se od žena očekuje da budu majke s osmijehom, partnerice s razumijevanjem, radnice bez greške i prijateljice koje uvijek imaju vremena – i sve to, naravno, bez da pokleknu.

Ravnoteža počinje postavljanjem granica – ne svijetu, nego najprije sebi. Dozvolom da ne budemo savršene. Da kažemo ne bez krivice. Da ne budemo dostupne svima, a zaboravljene sebi. Žena koja hoće sve, mora naučiti prvo brinuti o sebi. To nije sebičnost – to je odgovornost.

Bez unutarnje njege, sve postaje predstava. A kad žena zaboravi svoje potrebe, često ih tijelo, emocije ili odnosi bolno podsjete. Snaga žene nije u tome da izdrži sve. Snaga je i u suzi, i u odmoru, i u rečenici “danas ne mogu”. Ravnoteža ne znači da je sve pod kontrolom – nego da se žena čuje. I kad je glasna, i kad je tiha.

Koji su to tihi znakovi emocionalnog umora koje žene često ignorišu, a koji, ako se prepoznaju na vrijeme, mogu spriječiti dublje sagorijevanje?

Emocionalni umor kod žena često se ne vidi odmah – on ne dolazi kao lom, već kao tiho odustajanje od sebe. Prvo prestaju uživati u onome što ih je prije radovalo. Onda počinju nositi osmijehe koji ne pripadaju trenutku. Iz dana u dan funkcionišu – ali iznutra tonu.

Znakovi dolaze u obliku stalnog osjećaja umora koji san ne rješava, kao nedostatak volje za druženjem, i kao unutrašnji glas koji šapuće: “Samo još malo izdrži.” Mnoge žene ignorišu te poruke tijela i duše jer su navikle da budu jake, da guraju dalje bez pauze.

A upravo to “guranje” bez zaustavljanja najčešće vodi ka sagorijevanju. Ključno je naučiti prepoznati kada zapravo više ne živimo – već samo obavljamo. Emotivna njega nije luksuz, već nužnost. To može biti tišina prije nego dan počne, iskren razgovor s nekim ko ne traži da budemo “okej”, ili samo jedno “ne” koje izgovorimo da bismo sačuvale sebe.

U svijetu koji je preplavljen savjetima “kako biti sretan”, šta Vi smatrate istinskom definicijom unutrašnjeg mira i zadovoljstva?

Unutrašnji mir nije odsustvo buke, već prostor u kojem čujemo sebe uprkos njoj. U vremenu u kojem se sreća nudi u formi brzih recepata, unutrašnji mir se ne prodaje – on se gradi. Ne u savršenstvu, već u prihvatanju da ne moramo biti sve svima.

Za mene, unutrašnji mir je sposobnost da budemo tu gdje jesmo – bez bježanja od emocija, bez potrebe da stalno dokazujemo svoju vrijednost. To je kad prestaneš trčati za tuđim verzijama uspjeha i počneš cijeniti ono što ti je stvarno važno.

To nije stanje ekstaze, nego blaga tišina duše kad znaš da si u skladu sa sobom. Kad više ne tražiš spolja potvrdu da vrijediš. I kad si dovoljno nježan prema sebi da možeš podnijeti i dan kada nisi “najbolja verzija sebe”. Zadovoljstvo dolazi kad skineš maske, smanjiš očekivanja i naučiš da i običan dan, ako ga osjećaš iskreno – vrijedi više od idealnog života kojeg glumiš.

Koju biste poruku voljeli ostaviti svim ženama koje se u ovom trenutku osjećaju izgubljeno, umorno ili nedovoljno, a nemaju hrabrosti zatražiti pomoć?

Draga ženo, ako ovo čitaš i u grudima osjećaš težinu koju ne znaš imenovati – znaj da nisi sama. I još važnije: znaj da te ta tišina ne određuje. Nisi slaba jer si umorna. Nisi izgubljena jer ne znaš gdje dalje. Samo si predugo bila sve za svakoga, a premalo za sebe.

Uskoro pokrećem seriju posebnih seminara, susreta i programa koje stvaram baš s tobom na umu – za sve žene koje su zaboravile kako je to stati, udahnuti i čuti vlastiti glas. Biće to prostori nježnosti, ali i hrabrosti. Biće iscjeljujuće. Biće drugačije.

Zato ti kažem – ne moraš danas sve znati. Dovoljno je da odlučiš da više ne želiš ići sama. Da zaslužuješ podršku, razumijevanje i prostor gdje nećeš morati glumiti da si dobro. Ja sam tu. I tek dolazimo do onog najvažnijeg – onoga što zajedno možemo probuditi u tebi. Jer kad se jedna žena sjeti ko je – cijeli svijet za nju postaje sigurnije mjesto.

Psiholog duše – Vanja Tolj

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vanja Tolj 📘 (@psiholog_duse)