Skrivena kamera

by | 6 Februara, 2011

Duda je u šoku. Bliži se Nova godina, a šef joj je umjesto poklona “uvalio“ novi aneks ugovor o radu u kojem piše da treba da radi tri puta više, da pristaje na sve moguće uslove rada – prekovremene, povremene i privremene, i sve to za manje para. I, šta sad kad nema ni plan B, C, niti D, a jedva da se snalazi i u ovom A?!
Ovo je nemoguće, pomislila sam. Ne, ne, mora da se šale… “Ovo, ovo je skrivena kamera, je l’ da?”, upitala sam šefa. Aneks ugovora o radu koji sam dobila onako iznenada u petak popodne, i to pred sam kraj radnog vremena, i u kome je stajalo da se usljed novonastale situacije i drugacije sistematizacije radnih mjesta, opis mog posla proširio na dvije strane A4 formata, a plata smanjila za trećinu, i sve to pred Novu godinu, nije mogao biti ništa drugo do neslana šala Velikog Brata.

Lijepo je rekao čika Darvin…
“Šalite se, je l’ da?”, ponovila sam pitanje, tražeci nekakav tračak nade u njegovim očima. Umjesto odgovora, skrstio je ruke. Skupio usta. Stao u gard. “Situacija je kritična”, promumlao je. “Svi moramo da se prilagodimo”, tako nešto. Znači, nije šala. Pogledala sam ponovo u aneks. Datum u zaglavlju bio je star osam dana. Onih osam dana koji mi daju fore da se žalim na odluku. Dakle, potpiši ili kupi prnje… Ali… Ali kako da potpišem…? Mislim, ko bi normalan pristao da radi tri puta više posla za skoro upola manje para…?! Onaj ko mora? Ko nema drugog izbora? Kome rata kredita dospijeva svakog prvog u mjesecu, a mašina za veš izdiše već sedmicama…? E taj ko mora, to jest ja, na kraju potpiše. Potpisala sam da radim sve, i što znam i što ne znam, da pristajem na sve moguce uslove rada, prekovremene, povremene i privremene. Potpisala sam kao da nisam uslovljena da potpišem i da nisam bila izložena pritisku bilo koje vrste. Potpisala sam da pristajem da ono što je nekada bilo neto sada bude bruto. I da neću potezati sud. Da neću koristiti radno vrijeme za svoje posebne potrebe. Jednom riječju, potpisala sam da sam budala. Idiot. Ili, ako ćemo ljepše – prilagodila sam se jer sam neko bez plana B. Uostalom, i Darvin je rekao: „U prirodi ne opstaju ni najjači, ni najpametniji, već oni koji se na vrijeme prilagode situaciji.”

Bez dramaturgije
“Nisi valjda potpisala?”, kreštala je Amra u slušalicu. “Jesam, naravno da jesam, šta sam drugo mogla?”
“Eeee, Dudili”, rekla je, “tolike si godine sprcala, a da ništa nisi naučila. Aneksi, kakvi god da su, ne potpisuju se tek tako. U njima uvijek stoji nešto što ne valja. Čak i oni u tvoju korist mora da imaju nekakvu začkoljicu koju previdiš, pa se poslije pitaš šta mi bi… I nikako nije smio da ti uvali aneks star osam dana. Znači da su igrali smišljeno.” “Naravno da su igrali smišljeno”, brecnuh se, “sve su unaprijed organizovali. Da te stave u takvu poziciju da nemaš kud. Šta je trebalo? Kako sam mogla da izbjegnem potpisivanje?” “Hmmm”, zamislila se Amra. “Lijepo”, rekla je poslije kraće pauze, “on ti da aneks, ti pogledaš, preneraziš se, i od šoka padneš u nesvijest. Prostreš se po sred kancelarije koliko si duga. Odglumiš ludilo, aritmiju, gušenje, dođe hitna, odvedu te u stanju šoka, i nakon toga – paf! Otvoriš bolovanje do beskonačno. A kad si na bolovanju, ne mogu ti ništa, nema aneksa, nema ničega. Bruto ostaje bruto, neto – neto. A ne ovako – brutalno… “Sve je to ok, pomislila sam. Amra je u pravu. Ali to rade glumice. A ja baš i nemam talenta za dramaturgiju. Jeste, bila sam, stvarno sam bila i u stanju šoka, i srce mi je lupalo, i gušilo me nešto tu, ispod vrata, ne bih ni morala da foliram, ali to s padanjem i prostiranjem – nije mi palo na pamet. Nisam ja od onih koji mogu da misle pet koraka unaprijed. Ne znam, šta ću. I u kriznim situacijama koje zahtijevaju plan B, C i D, ja jedva da se snalazim i u ovom jedinom planu A. Aaaaaaaaa…!

Plus i minus
I tako, novonastala situacija zahtijevala je hitan sastanak kućnog savjeta. Čim smo Bebu, kandidata za Članstvo, uprkos otporu koji je pružala, okupali i smjestili u krevet, nas dvoje pridruženih Članova sjeli smo za sto. Ne za onaj u dnevnoj sobi koji je za opuštene teme i popodnevnu kafu, vec pravac za trpezarijski, okrugli, za kojim su oduvijek donošene sve odluke od krucijalnog značaja u ovoj kući. Aneks je stajao posred stola, da nas podsjeti na jedinu tačku dnevnog reda – ničim izazvanu oskudicu. Da, oskudica je prava rijec. Nemaština bi već bila previše. Jer, nije baš da nećemo imati šta da jedemo zbog sramnog bruto-neto disbalansa, ali deficit u kućnom budžetu od par stotina maraka učiniće da se stvari promijene. “Plata moja, plus plata tvoja”, računao je Emir. “Minus struja, minus vrtić, minus hrana… Minus rata za kredit”, dodadoh ja. “Ok, minus rata… Pa minus razno, jer okreni-obrni uvijek se nađ nešto za pod razno. Minus hrana…” “Ne, hranu smo već rekli… Jednako je…” “Koliko?”, bila sam znatiželjna. “Čekaj, Čekaj, nemoguće, mora da sam se negdje zeznuo”, rece Emir i krenu ispočetka. “Plata moja, plus plata tvoja, pa minus…”

Reorganizacija budžeta
Elem, sabirasmo se i oduzimasmo do plusminus pola tri. Kako god da okreneš, ne ide. Ne možemo da se skrpimo ni pod tačkom razno. “Moramo da promijenimo prioritete”, rekao je Emir. “I da se odreknemo nekih stvari.” “Kao na primjer?”, upitah ja, gotovo sigurna da aludira na moja sitna zadovoljstva. “Pa evo, na primjer, ti se odreći teretane, a ja odustajem od novog štampaca.” Ok, pomislila sam, pošteno, štampac nam nije prijeko potreban, a ja ionako zabušavam s vježbanjem u posljednje vrijeme. Ali, teretana, frizer, Emirove zanimacije – sve to ulazi u rashode pod stavkom razno. Da bi se kucni budžet zaista olakšao, potrebno je uvesti recesivne mjere i povesti računa o tri najbitnije stavke – hrani, režijama i pratećem asesoaru. Ali kako…?! “Manje ćemo jesti”, reče Emir. “Molim…?! Ne dolazi u obzir”, rekoh, ”hrana ostaje prioritet. Ako vec ne ljetujem na egzotičnim destinacijama, ne zimujem na Alpima, nemam godišnju kartu za pozorišta i nisam viđeni gost po kafanama, onda barem mogu da jedem k’o covjek.” “Dobro, složi se moj muž, ali i tu može malo da se uštine. Namjenska kupovina u hipermarketima, akcijske cijene, sniženja, odloženo placanje, čekovi, ovo, ono…”

Novi serijal Opstanka
Na kraju, imali smo savršen plan za uštedu, svako u svom resoru. “Ja cu kupovati u hipermarketima, jednom mjesecno, i to isključivo ciljano i po spisku. Nema više gluposti, grickalica, gaziranih sokova, tone slatkiša i tome slično. Hljeb ću da mijesim. Ukusniji je od kupovnog i duže traje. Užinu ćemo na posao nositi od kuće, bajato pecivo po pekarama i nije bog zna šta. I nema bacanja hrane. Ima da se jede i boranija, i grašak i krompir paprikaš. Nema – ovo volim, ovo ne volim!” Novi serijal Opstanka mogao je da počne! U ponedjeljak sam ustala u pet. Umijesila hljeb. Spremila ručak. Kad sam došla s posla, trebalo je samo da ga podgrijem. U utorak smo ručali ono što je ostalo od ponedjeljka, jedino sam obarila krompir, za prilog. U srijedu sam pekla palačinke, a i bili smo kod mojih na ručku. Taman kad sam pomislila kako su mjere štednje za svega četiri dana dale primjetne rezultate, u petak nam je, k’o za inat, crkla mašina za veš.

Pravo veta
Na vanrednoj sjednici kućnog savjeta, održanoj u kasnim večernjim satima, istog dana, raspravljalo se o prljavom vešu. “Jedno vrijeme ćeš morati da pereš na ruke”, rekao je Emir. “Isplativije je, u svakom slučaju.” Pa naravno, pomislila sam, lako je njemu da kaže, neće on kriviti kičmu nad kadom. “Bolje da odmah prekinem diskusiju”, rekla sam. “To tvoje o pranju na ruke, Emire, zavisi kako se uzme.” “Kako to misliš?”, upitao je. “Struja plus prašak, plus što nemaš troškove amortizacije, održavanja filtera za vodu, uostalom kako su žene nekada pra…” “Ne”, rekla sam, “ne i ne.” “Ali ako mašina troši dvadeset kilovata…”, racunao je Emir. “Znam, znam, mašina troši struju, i prašak za mašinsko pranje, i omekšivac i one stvari protiv kamenca.” “Ali?”, upitao je Emir. “Ali nova žena troši mnogo više. Budeš li me koristio u te svrhe, brzo ćeš morati da tražiš drugu. Stoga ja, Duda, kao punopravni član ovog savjeta ulažem pravo veta na svaki vid ručnog pranja u ovoj kući i time ovaj sastanak proglašavam završenim. Osim, naravno, ako Darvin ne želi nešto da doda…?”

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.