Jasmin Agić: Topla i udobna zima uz kvalitetno štivo

Jasmin Agić je književnik koji je vrli poznavalac kvalitetnog štiva, koje i sam piše. Zima je godišnje doba koje nas uvijek asocira na tople sate ispred kamina, s porodicom, dok se grijemo pod mekanim dekicama. Um i misli možemo ugrijati dobrom knjigom i zimu provesti vrlo konstruktivno. Bosanskohercegovačka književnost je riznica mudrosti i znanja, i nepresušno vrelo sjajnih djela!

Jasmin Agić: Topla i udobna zima uz kvalitetno štivo

Zima je godišnje doba smiraja, i vrlo često iskoristimo je za odmor od svakodnevne vreve, te nam se obaveze svedu na one koje se podrazumijevaju. Odlično je vrijeme da se posvetimo sebi, u toplini svog doma. Jedan od načina je i da se počastimo dobrom knjigom.

Književnik Jasmin Agić kaže da su šetnja i čitanje najbolja kombinacija. Šta biste nam preporučili ove zime? 

“To je lijepa asocijacija, čitanje kao vrijeme koje se ugodno koristi, posebice kada meteorološke prilike ne idu na ruku onima koji vole outdoor aktivnosti. Šetnja i čitanje su najbolja kombinacija, o tome su dosta znali još stari Grci, koji su smatrali da je čitanje u dokolici najbolji način da se razvijaju duhovni potencijali čovjeka. Nisu slučajno te dvije slike, predodžbe, povezane jedna sa drugom, jer zima i snijeg podrazumijevaju neku vrstu ljudskog mirovanja. Ali, neaktivnost nije u čovjekovoj prirodi i zato postoji predodžba da je to vrijeme odsustva fizičke aktivnosti najbolje ispuniti nekom korisnom duhovnom ili ako hoćete intelektualnom aktivnošću. Čitanje u tim idiličnim prilikama, kada smo okruženi snijegom i okovani hladnim vremenom, podstiče maštu, razvija kreativnost i produbljuje naše duhovne spoznaje, što su sve stvari koje moderno vrijeme pomalo potiskuje i pomiče na marginu ljudskih interesovanja.”

Zašto je čitanje tako dobro za naše zdravlje?

“I o tome postoje bezbrojne studije, koje doslovce pokazuju da je čitanje usko povezano sa dobrim zdravstvenim stanjem. Ako je čovjek jedno integralno biće, a jeste, pretpostavljam da razvijanje psihičkih i duhovnih potencijala igraju važnu ulogu u prezervaciji dobrog fizičkog zdravlja. Čitanje bi trebalo da smiruje, pruža utjehu, podučava i zabavlja – nemojte nikada smesti sa uma da je ova zadnja funkcija književnosti jako važna. Zabaviti se nije ništa loše, zabava podrazumijeva opuštanje u svakom mogućem smislu i od antike je uvijek isticana ludička funkcija književnosti i čitanja. Čitanje je, pokazuju mnoge studije, odličan vid psiho terapije, jer nam „uživljavanje“ u živote likova pomaže da procesuiramo neke jako bitne stvari u vlastitim životima.

U moderno vrijeme, na žalost, ta se cjelovita uloga književnosti, i čitanja samim tim, raspala pa se danas generalno smatra da postoji literatutra, koja koristi samo za zabavu i da pored nje imamo i knjige čije nam čitanje pomaže da se obrazujemo, profesinalno usavršavamo ili karijerno razvijamo. To je veoma pogrešan pristup čitanju, generalno gledajući. Ako ste inžinjer elektrotehnike, i strastveno volite svoje zanimanje, onda vam je čitanje neke „stručne“ knjige o termodinamici jednako uzbudljivo i opuštajuće, poticajno za razvoj uma, kao i čitanje nekog kriminalističkog romana Jo Nesboa.”

Jasmin Agić: čitanje je najpotrebnija stvar

“Moje je mišljenje da književnost uvijek ima tu univerzalnu ulogu u našim životima, ona uvijek i oplemenjuje duh i zabavlja, jednostavno pomaže da se sa problemima nosimo na svrhovitiji način. Čitati da bi se opustilo je najlegitimnija i najpotrebnija stvar koju čovjek može sebi priuštiti. To je, u prenesenom smislu, skupa zabava, jer iako su knjige danas prilično jefitne i dostupne, vrijeme za čitanje je postalo „skupo“. Doduše, možda je i to izgovor, ali većina onih koji žele i vole čitati negoduju što im nedostaje vremena – život je postao brutalno brz i nehuman.”

Armin Durgut/Jasmin Agić

Mnogo ste pisali, i pišete. Jednako i čitate.. Na čemu sada radite?

“Posljednje štivo koje sam pročitao jedna je filozofska knjiga britansko – irskog teoretičara i filozofa Terry Eagletona. U zadnje vrijeme malo više čitam filozofiju, valjda pokušavam shvatiti svijet u kojem živimo. Opet čitam francuskog filozfa Jean – Francois Lyotarda i Slavoja Žižeka. Sva trojica imaju stilski savremen pristup filozofskim i društvenim problemima o kojima pišu. Knjige su zanimljive, atraktivne i nisu to filozofski tratktati u onom uobičajenom smislu.

Ljetos sam sa užitkom pročitao knjigu „Dramaturgija evropskog lutkarstva“ Vahida Durakovića i ostao šokiran ozbiljnošću i temeljitošću studije. To je baš knjiga kakve sam opisivao u prethodnim odgovorima – iz nje sam dosta naučio i beskrajno sam se zabavio čitajući je, čak u tolikoj mjeri da sam i sam poželio da se, na neki neodređen način, bavim lutkarstvom. Fascinantno štivo. Od belatristike, u najširem smislu, pročitao sam roman Salmana Rushdiea „Tlo pod njenim nogama“ i gomilu nekih priča najrazličitijih autora. Evo, pada mi na pamet da neprekidno, dvedeset i pet godina, čitam priče Nedžada Ibrišimovića. Volim ta izdanja Svjetlosti iz 80-tih godina prošlog vijeka, kada ih čitam onda ne samo da uživam u književnosti pisaca nego u mašti odlutam u to vrijeme, zamišljam da sam u
Jogoslaviji, da nema interneta, da se svugdje ide ili pješke ili vozom. To mi dođe kao neko zgodno, jeftino, i uvijek na ruku, putovanje u prošlost.

Jasmin Agić: u pripremi tri rukopisa

Što se tiče rada na vlastitim knjigama tu je stvar malo komlicirana. Modernim jezikom rečeno imam tri rukopisa u ongoing fazi. Zbirka priča je faktički gotova, biće sastavljena uglavnom od priča koje su Miljenko Jergović i Ana Bogišić objavljivali na Ajfelovom mostu. Pored toga, već se dugo bavim idejom da pišem novi roman, napravio sam skicu, imam svesku punu bilješki pisanih rukom, imam radni naslov, sada još samo treba da ga raspišem, zanatski kazano.

Ima tu još nekih planova i ideja, ali zbog spisatljskog sujevjerja ne bih sada da govorim više o tome. Nadam se samo da ću imati snage i dovoljno iamginacije da sve te ideje realiziram.
domaci pisci i preporuka Domaće pisce čitam iz nekoliko pobuda. Prvi je što moram vidjeti kako kolege koriste jezik, koji nam je svima zajednički radni alat. Drugi je da pokušam svatiti šta njih u našoj stvarnosti motivira za umjetnički rad i na koji način, a treći jer volim bosansku književnost. Ovaj treći razlog je, ipak, najprimarniji i najelementarniji, njime se vodim, suštinski, čak i kada mislim da knjige kolega čitam iz nekih drugih pobuda.”

Iskustvo je vrlo često najbolja preporuka, šta biste savjetovali kao dobro štivo za ove hladne dane? 

“Ima tu sijaset dobrih pisaca i značajnih knjiga, ali evo za ovu priliku izabrat ću samo nekoliko, da nekom ko ovo čita može biti uputstvo ili preporuka za kupovinu i čitanje. Elvedin Nezirović je pisac od formata, kako se to nekada govorilo i vjerujem da bi svaki iole obrazovan i Bosanac koji drži do sebe trebao pročitati barem jedan njegov roman. Za ovu priliku preporučujem, kako to forma našeg razgovora zahtijeva, roman „Ništa lakše od umiranja“ u kojem će, vjerujem, svako uživati. To je knjiga koja je uvijek na mojim bestbook listama.

Imamo sreću što je Faruk Šehić još uvijek životno i umjetnički relativno mlad i aktivan i preporučujem njegovu posljednju knjigu „Zelenac“, zasigurno najbolju objavljenu u ediciji „Dnevnik“, koju u izdavačkoj kući Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović. Posebna je u mnogim stvarima i jednostavno je preporučujem za čitanje, onako, na povjerenje. Ne bih otkrivao sadržaj kako se ne bih našao u opasnosti da, kako to omladina vješto formuliše, ne spojlam knjigu.

Nezaobilazno štivo za ove, hladne zimske dane koji nam se približavaju, svakako je i roman „Zlatni geler“ Almira Imširovića. Oni koji Almira poznaju kao dramskog pisca kada budu čitali roman iznenadiće se njegovim talentom za prozno pripovijedanje. Teško će im biti da povjeruju kako su dramski pisac i romansopisac Almir Imširević jedna ista osoba.

Malo ću zloupotrijebiti činjenicu da Vesnu Evans odlično poznajem, drugari smo i otkriću jednu tajnu. Naime, po motivima njenog romana „Baršunasta domovina“ piše se scenarij i u Češkoj bi trebao biti snimljen cjelovečernji dugometražni igrani film. Roman je odličan i toplo ga preporučujem za čitanje.

I za kraj preporučujem knjigu koja nije belatristika, ali je konceptom, idejom, sadržajem i važnosšću za bosanku kulturu iznimno važna. To je knjiga Faruka Velea „Kako sačuvati Bosnu“ u kojoj je autor objedinio i nakon kritičke evaloacije sistematski povezao intervjue rađene sa rahmetli profesorom Muhamedom Filipovićem. Ako ljude interesira, a većinu i dalje jako interesira, šta je Bosna, koji su njeni duhovni korijeni i kakva je njena politička budućnost ovo je knjiga koja se mora pročitati. Nije opuštajuća, nije relaksirajuća, to je knjiga koja će vas, zbog dubine spoznaja, vjerovatno, duboko potresti i uznemiriti, ali je neophodna da bi se bolje razumjelo „ovo vrijeme sada“.

Armin Durgut/Jasmin Agić

Na kraju, ne preostaje mi ništa drugo nego da čitaoce magazina pozovem da potraže i pročitaju i moj posljednji roman „Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“.”