Slobodanka Seka Martinović: Pamtim neka bolja vremena, ali naša djeca nažalost nemaju vedra sjećanja

Sigurni smo da svi, koji prate našu stranicu, znaju da časopis „Lepota i zdravlje“ dana 3. aprila, u hotelu Hyatt u Beogradu organizuje veliku regionalnu Pro-Femina konferenciju. Teme koje smo odabrali nagnaće nas da se zamislimo, zabrinemo, nasmijemo, da budemo kritični i samokritični, da uporedimo navike i stavove… Da bismo djelić svega toga već sada osjetili, svakog dana na portalu predstavljamo po jednog učesnika.

Slobodanka Seka Martinović, poznata novinarka iz Crne Gore, otkriva nam kako vremena, koja nismo birali već smo se u njima zatekli, čini prihvatljivijima.

Doživjela sam dvije Jugoslavije. Dakle, pamtim bolja vremena, a pripadam generaciji „iz pedeset i neke“ – kako je lijepo pjevao Balašević. Ta moja generacija uživala je u najboljim godinama tih Jugoslavija. Bez obzira na one koji Jugo-vremenu puno toga danas osporavaju – s razlogom ili bez. Svako ima pravo na svoj doživljaj, a ja čuvam najljepša sjećanja. Većina naše djece, nažalost, nemaju vedra sjećanja.
Radost i ljepota malih stvari su jedna od vrijednih ostavština, iz porodičnog miljea u kojem sam odrasla. To nasljeđe je dio mog ličnog miljea, onog koji sam sama stvarala, a posljednjih desetljeća razvila do virtuoznosti. Svakog jutra biram drugu, lijepu šolju od porculana iz koje ću popiti kafu, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Postala sam novinar koji gotovo pa ne čita novine, uz koje sam nekoć počinjala dan. Ne gledam ni jutarnje programe, već pustim neku vedru muziku da mi podstakne dobru energiju dok uživam u prvoj kafi. Taj jutarnji ritual je moja priprema za svakodnevicu. Jedan naizgled običan dan često može biti zamka, posebno u ovom vremenu. Zato moram biti spremna – na problem, bol, razočaranje, izdaju… Za lijepe stvari ne moram. Kad je tmuran dan, pronalazim sunce u svom ormaru. Nosim žarke boje. Čak mi je i kišobran crven. Osmijeh je uvijek moj pozdrav, pa i onda kada znam da ga taj neko ne zaslužuje. Ja sam ja, ne želim i ne moram biti neko drugi. Organizujem druženja s prijateljicama, za koje je povod to što nema povoda. Vodim duge razgovore, uz kafu. Novogodišnje drvce tradicionalno stoji do 1.marta. Volim taj sjaj i blještavilo ukrasa i bezbroj zlatnih mašnica, koje sama izrađujem. Vesele me i podržavaju iluzije i nada da će, stvarno, jednom, na ovaj Balkan doći Djeda Mraz – s najvećim sankama životnih darova.