Duda Mahaluša u epizodi… Ima da mi prinose!

Svake godine ista priča. Iako Duda na vrijeme počne da razmišlja o aranžmanima za ljetovanje, uvijek nekim čudom završi na Jadranu. Nije da ne voli tamo da ljetuje, ali bi sad nešto drugačije. Mada, ako je all inclusive – može bilo gdje!

Kad bolje porazmislim – naša priča o moru počinje još u januaru, kad, zavijana i zaleđena, pomislim koliko bih para dala, ma šta para, koliko bih krvnih zrnaca dala za ljeto, plažu, komarce, strendžere koji mi u onoj gužvi ‘ladno staju na nogu, ruku, gdje stignu, djecu što se prskaju vodom, u prolazu mažu sladoledom, bacaju pijesak u oči…

First minute
“Ka’ ćemo na more”, pitam dok skidam sedmi džemper sa sebe. “Jesi ti luda žena, ko još normalan usred zime misli na more?” “Ko misli..? Kako to misliš – ko misli…? Misli onaj kome se ide na more, i ko bi da ugrabi neki first minute popust.” “Nema sad popusta”, odmahuje moj muž. “Nema ništa prije sajma turizma”. Onda dođe i taj sajam turizma. “Da idemo…?” “Joj, meni se ne da…” “Ni meni. A i nema tu nekih popusta, pet, deset posto… a gužvaaaa… a nemam ni gdje da se parkiram… a i ko će se maltretirati po ovom
kijametu…” I tako – prođe i sajam turizma.

Baška voda, here I am…!
U martu se priča o moru svodi na “ima vremena” i “znaš li kad ćeš uzeti odmor”. “Kako da znam toliko unaprijed. Uzeću tamo negdje – jul, avgust, polako.” Onda stigne maj pa jun. “I kuda ćemo na more…?” “Nemam pojma, jesi vidjela nešto…?” “Ja – jesam vidjela nešto? Ti misliš da ja, ono – imam vremena da gledam… Reklame, bolan, ne stignem da pogledam, a kamoli more da tražim.” “Pa ništa onda, opet Hrvatska…” “Baška voda, here I am…!” Ne pravim pitanje, majke mi, ma i u Mađarsku bi’ išla, samo da ima more.

A Grčka, možda?
I samo što kažem kako mi je svejedno i kako je “more – more”, samo da je slano i plavo, neko postavi tri gige slika s odmora, i to ne s bilo kakvog odmora, nego iz Grčke, s Tasosa. A kako ona ide svake godine – te Maldivi, te Azurna obala, Zakintos, Rodos, a mi stalno u Hrvatsku…? Jel’ baš moramo opet tamo? Pa bili smo… A i kad pomislim na gužvu na granici – nije mi dobro. “Jesi gledô skoro neku Grčku?” I tako – krene on da “gleda Grčku”. I gleda. I gleda. I gleda. Svaki me dan s posla dočeka između pedeset i sto otvorenih prozorčića na kompu. “Vidi šta sam nam našô.” “Šta si nam našô? Ovo kô da je Beba žmireći gađala destinacije. Malo Asprovalta, malo Sitonija, pa onda Krf…
Šta je ovo, Glifada? Pa da l’ si normalan, Glifada je u Atini.” Elem, krenem da gledam, klikćem, poredim… i dođe mi zlo. Lijepa kuća, al’ ako napišu da je u mirnom dijelu mjesta – to ti je bogu iza tregera. “Dvjesta pedeset metara od mora? Gdje je dvjesta pedeset, tu je i petsto, garant. Čuj – ima prelijepu baštu s ozidanim roštiljem? Pa da sam htjela da roštiljam u bašti, mogla sam i kod tetke na selo da odem. Ima li francuski ležaj?” Znam ja njihove francuske, Emir sâm jedva stane, al’ da se ne širi puno. Šta znaju Grci šta je francuski ležaj. Francuski je da legnemo sve troje i još da nam ostane.
“U prizemlju? Ne pada mi na pamet! Pa znaš li da su prošle godine lopovi ušli Panićki u sobu, ljudi tek stigli s puta, umorni, i dok su spavali – sve im odnijeli, i pare i pasoše, sve. Da ne ponesoše ona dva štapa čajne, ne bi imali šta da jedu. U prizemlje ti ne idem i tačka.”

Tol'ko para po osobi?!
“Aha, evo ga jedan dobar. Jao, Emire, baš je meden, vidi kako su lijepe stolice… Gleda u brdo? E neću ga, vala, ići na more da gledam u brdo, sile nema. Kol'ko je ovo para? Sedamdeset eura? Pa dobro, nije ni more svaki dan. Šta – po osobi? Da im dam tol'ke pare samo da prespavam? Ma da l’ su oni normalni? I oni ozidali roštilj? Pa ne znam za kakve nas izjelice ti Grci smatraju, neću valjda na plus četrdeset da se pržim nad roštiljem… Mi ćemo onako gospodski, caciki salata, pa paradajz, pa neka paštetica, konzerva – i milina.” I takooooo…. Gledah, gledah i ništa ne vidjeh. Ako ima kuhinju i kupatilo i vajfaj – klima se doplaćuje. Ako gledaš u more, gledaš ga o’zgo s Olimpa, i do plaže se stiže kozjim stazama. Ako ima i pogled i blizu je vode, i kupatilo je, da kažem – solidno, posteljinu mijenjaju jednom u deset dana. Pa neću valjda čaršave ručno prati?! E pa – neću! Neću, neću i neću!

Minimum šest zvjezdica!
Dosta je bilo, i na svakakva se mora išlo. I u šatoru, i u stojadinu, i u kamp kućici, i pod vedrim nebom, svakakvi su se ćumezi skupo plaćali, sve kao “pa šta sad, stigli smo, šta je tu – tu je”. E nije. E neće Duda više brojati stepenice do plaže. Deset dana godišnje mogu se odmarati kô čovjek. Kô žena. Pardon – kô prava žena. Da mi donose, prinose i da me podnose. Jeste da su mi trebale godine i godine da to naučim, al’ nikad nije kasno. Grčka, zemljo obećana, Homeru, Odisejo, feta siru i maslinovo ulje moje, sirtaki, buzuki, sarmice od vinove loze – stižeeeem.“Ima li ovdje nešto s malo više zvjezdica? Kako – koliko? Pe’-šest najmanje.”

All inclusive
“Ima. I s pet i s petnaest, ali za to treba izdvojiti nekoliko hiljada… krvnih zrnaca. Odakle nam toliki novci? A i ne mogu, brate, kosi mi se sa svim monetarnim i moralnim načelima da za deset dana tamo potrošim kol’ko ne bih za po’ godine ovdje. Al’ što je dobar ovaj hotel, Emire… Vidi, all inclusive – stave ti narukvicu i jedeš i piješ povazdan. Kad razmislim, to i nije tako skupo, ti možeš pojest – za tri narukvice. Ne dao nam dragi bog taj all inclusive, vratili bismo se za tri broja veći… Ovako ćemo se još i stesati…Tamo ne daju da nosiš hranu, nije to naše more, njihovi carinci pretresaju te do gole kože, zagledaju… Toma stavio mesne nareske ispod rezervne gume, sve su mu oduzeli… A i dalek je to put… Valja voziti “stotinu sati”. Pa dok kupiš osiguranje, pa zeleni karton, pa međunarodnu dozvolu, pa ovo, pa ono – ispade skuplja pita nego tepsija. A vidi ovo što je fino… Vidi… Plažica, suncobran, zelenilo… A i naši ljudi… nema da mašem rukama i crtam i objašnjavam, nego se sve razumijemo. Kako – gdje je to? Čuj, gdje je to?! U Hrvatskoj, Emire! Naše more. Jadransko, plavo. Naš svijet. Domaći. Samo da smotam ovu sarmu – i krećemo…”