Polomiću čaše od kristala…

Nije mogla imati više od dvadeset i dvije. Sitna. Mršava. Izašla je na ulicu. Tresnula vratima toliko da sam pomislila da će se razbiti. Galamila je. Psovala. Mahala nekamo gore, prema prozoru. Dozivala ga je. Izađi ako si frajer, rekla je. Hajde da te vidim ako smiješ…! Spominjala dotičnom porodicu i sve redom. Šutirala automobil. Njegov, valjda. Iskrivila je brisače. Retrovizoru nije mogla ništa. Strana proizvodnja. Onda su s prozora počela letjeti pisma i plišani medvjedići. Skupljala je jedno po jedno. Plakala u stankama između dvije psovke, sočne, nimalo ženstvene. Kravo glupa, doviknuo je Frajer odozgo. Baš lijepo, pomislila sam. Do juče si živio s tom istom kravom. Stanari višespratnice i desetak slučajnih prolaznika, među njima i ja – postali smo svjedoci jednog ružnog raskida. I baš mi je bilo nekako – glupo.

Raskidi ponekad govore o ljudima više nego same njihove veze. Lako je biti dobar u ljubavi. Lako je biti fin kad je sve O. K. A što kad stvari krenu nizbrdo, kad od svega ostane samo jedno hladno zbogom, kad nam onaj kojeg smo do juče najviše voljeli – postane stranac? Pretvaramo li se, sve do jedne, u histerične, destruktivne ludače, bez trunke dostojanstva i ponosa? Je li se posljednja koja je otišla uzdignute glave – prezivala Bacal, Hepburn ili tako nekako..? I ima li danas uopšte onih ’’ona-plače-on-je-nježno-ljubi’’ rastanaka…? Znamo li se uopšte rastati kao ljudi, ili sve i jedna veza mora završiti gladijatorskom borbom na život i smrt…?

Teško je raskinuti. Preboljeti nekoga koga smo nekad voljeli još teže. Sve i da nije bilo ni tako ozbiljno, ni tako dugo, ljudi se vežu, naviknu. A onda – kraj priče. Morala mu je ipak jednom biti draga. Mislim, morala je biti, inače nikad ne bi bio s njom. Veza je očigledno bila duga. Onolika količina plišanih medvjedića ne naseljava nepoznatu teritoriju tek tako, preko noći. Bili su potrebni mjeseci, možda i godine za tu plišanu koloniju. I pisma… neko ih je morao napisati. Neko nekome. A pisma se ne pišu kad su ljudi zajedno. Dakle, ona ga je ispraćala. Ili on nju. Ali neko se nekom tu i vraćao. Neko je spavao u nečijem krevetu. Neko je jeo iz nečije zdjelice. I kao u priči o Zlatokosi i tri medvjeda – neko je nekoga tu volio. I neko nekoga još uvijek voli. Nije mu trebala potrgati brisače.

Mogla je drugačije. Mogla ga je izbrisati s liste prijatelja na Fejsu, izbrisati njegov broj na mobitelu, riješiti se njegovih mejlova i mejl adresa, prestati pratiti njegove postove na Twitteru. Mogla je računati na najbolju prijateljicu, na mamu, tatu, sestru, tete. Mogla je naći novi hobi, zanimati se nečim, posvetiti pažnju napuštenim psima, volontirati u call centru. Manje bi mislila o njemu, bila bi korisnija i ne bi provodila svaki budni trenutak misleći šta je i koga izgubila.

’’Jadna ja’’ epizode nikome nisu donijele dobro. Petnaest minuta dnevno je O. K., sve više od toga vodi u problem. Nina je za jednim svojim bivšim tugovala tako što je svaki dana plakala po pola sata. Počela je tamo negdje prije drugog dnevnika plakati i nije prestajala sve do vremenske prognoze. Zbog drugog je otputovala u tropske predjele, odmah nakon raskida. Taj bijeg s mjesta zločina stajao nas je živaca, jer dok smo mi obijali pragove bolnica, kafića i pogrebnih preduzeća u potrazi za njom, ona je hvatala prvi let za Sejšele preko Beča ili Frankfurta, ne znam više.

Eto, i ova mala je mogla otputovati. Ili promijeniti frizuru, boju kose, odjeću. Nije morala potrgati brisače. Nikako to nije smjela. Zaboraviće onu noć kad ga je mokra kao miš do pola dva čekala na stanici. Zaboraviće s koliko se pažnje spremala za taj prvi izlazak. Zaboraviće kako se zvao film koji su gledali u bioskopu one noći kada je prespavala kod njega prvi put. Neće se sjećati ni kako joj je dobro stajala ona njegova svijetloplava košulja ujutro. I kako se nije odvajala od njega kad je ležao u gipsu tri sedmice. Zaboraviće sve što je ikada bilo lijepo i vredno, jer će pamtiti samo smrdljive brisače.

Vlado ulazi sav zadihan. Šta je, zaboga…? Ne može doći do vazduha. Domaći film…? Dvije reči…? Šta je, reci?! Šta se dogodilo…?! Srce…? Mlatara rukama lijevo-desno. Ne shvatam. Bri…sači, kaže. Brisači – šta s njima…? Ništa. Potrgali su mi brisače. Ko…? Nemam pojma. Imam ja, kažem. Kako ti se zvala ona bivša….?