Ksenija Stanarević: Priča žene koja osvaja modne piste i sportske arene

Ksenija Stanarević spaja eleganciju i borbenost, dizajnira vjenčanice i osvaja zlato u grapplingu, dokazujeći da snaga i nježnost idu zajedno.

Kada pomislite na vjenčanicu iz snova i medalju s borilačkog turnira, vjerovatno ne zamišljate istu osobu. Ipak, Ksenija Stanarević dokazuje da je moguće biti i dizajnerica koja stvara najnježnije haljine i borac koja na borilačkoj podlozi, tatamiju, osvaja zlato. U razgovoru za Ljepotu i zdravlje otkriva kako je iz svijeta mode zakoračila u arenu grapplinga, kako balansira eleganciju i snagu te zašto vjeruje da se nježnost i borbenost savršeno nadopunjuju.

Ksenija Stanarević – od modnog studija do tatamija

Vaše ime danas se povezuje i sa svijetom borilačkih sportova, ali i s elegantnim haljinama koje ostavljaju bez daha. Kako je izgledao vaš put do zlata u grapplingu i gdje je sve počelo?

Mislim da mnoge neobične životne priče danas počinju onim nesretnim Covidom. Tokom tog perioda morala sam zatvoriti salon u Banjaluci koji je moja baka otvorila prije 40 godina. Tako se stvorilo i više slobodnog vremena, koje sam iskoristila da se suočim s predmenopauzom koju sam tada počela osjećati.

Kao neko kome je izgled veoma važan, nisam željela da prihvatim da tijelo „ne sluša“ i funkcioniše „po svom“, a da ja ništa ne preduzmem. Gdje god sam tada potražila savjet, dobijala sam isti odgovor: ishrana i vježbanje. Počela sam mijenjati ishranu po savjetu nutricionistkinje iz Zagreba i trenirati tri puta sedmično — jedan od tih treninga bio je boks. Tu sam se i zaljubila u samu dinamiku pokreta, snagu i energiju koje takvi treninzi pružaju. To me je zatim dovelo do kick-boksa, kojim se i danas bavim.

Nakon toga sam se preselila u Češku Republiku, gdje sam provela godinu i po dana i tamo počela ozbiljnije trenirati. Jedan od mojih trenera bio je MMA borac, a veliki dio MMA sporta čini grappling, odnosno brazilski jiu-jitsu (BJJ). Neposredno prije odlaska iz Praga, imala sam pet ili šest časova BJJ-a i potpuno sam se zaljubila u taj sport.

Po povratku u Banjaluku nastavila sam s privatnim treninzima, a kako sam napredovala i postajala sve bolja u tehnikama, odlučila sam se pridružiti klubu „Borac Vin BJJ“. Tu je i počeo moj takmičarski put. Naravno, u početku sam gubila zbog nervoze, nesigurnosti, zbog osjećaja da možda ne pripadam tu, zbog godina… Ali onda sam shvatila da su ta osjećanja normalna.

Počela sam vjerovati u sate i sate uloženog rada i truda. Takođe pomaže kada konačno počneš slušati trenera (smijeh). Tako sam svoje prvo zlato osvojila u Bihaću na ADCC takmičenju, a drugo u Tuzli na BFC turniru.

Grappling se često doživljava kao muški sport. Kako ste se vi osjećali kao žena u toj areni i jeste li na početku nailazili na podcjenjivanja ili predrasude?

Da, grappling se često doživljava kao „muški“ sport jer se uglavnom povezuje s MMA-om i djeluje grubo, ali u suštini riječ je o umjetnosti pokreta i razumijevanju toga kako se tijelo može, a kako ne može kretati. Veoma je kompleksan i zahtjevan sport ja bih ga definitivno nazvala umjetnošću.

Imala sam veliku sreću jer sam naišla na divne ljude i profesionalne trenere. Privatne treninge imam sa banjalučkim MMA borcem Nemanjom Milakovićem, a članica sam kluba Borac Vin BJJ Banja Luka, gdje mi je trener Milan Pepić. To su ljudi koji su od samog početka bili puni poštovanja i podrške. Nikada se nisam osjećala podcijenjeno od strane sportista. Ako sam ikada osjetila neku vrstu nerazumijevanja ili predrasuda, to je uglavnom dolazilo od ljudi koji se ne bave sportom i ne poznaju tu zajednicu.

U klubu sam dočekana raširenih ruku od strane mnogo mlađih članova i nikada se nisam osjećala kao da tu ne pripadam. Svima im od srca zahvaljujem i nadam se da ćemo još dugo zajedno ići po turnirima i osvajati medalje. Taj osjećaj zajedništva kada pripadate nekom klubu je nezamjenjiv — veoma sam ponosna na nas.

Uspješno ste spojili dva, naizgled suprotna svijeta, borbu i ljepotu. Na koji način grappling i dizajniranje haljina nadopunjuju jedno drugo u vašem životu?

Dizajniranje haljina je nešto uz šta sam odrasla. Moja baka je počela praviti vjenčanice prije 45 godina, a ja sam odrastala uz to stvaranje. Kada je došlo vrijeme da izaberem svoj put, taj put se činio prirodnim. Iako sam mislila da ću krenuti nekim drugim pravcem — radila sam kao Key Account Manager za dvije velike firme u BiH — uvijek sam se vraćala stvaranju i umjetnosti.

Nezamjenjiv je osjećaj kada u rukama imate moć da ono što ste zamislili pretvorite u stvarnost, da učinite nekoga sretnim, da budete dio nečijeg posebnog trenutka. Nema ljepšeg osjećaja od onog kada vidite osmijeh na licu klijentice. Grappling je, s druge strane, nešto što — ako smijem tako da se izrazim — radim sebično, samo za sebe.

To je moj način da testiram vlastite granice. I opet, tu je prisutna ta moć da uradite nešto što niste ni sanjali da možete. Ne postoji bolji osjećaj od onog kada vidite sopstveni osmijeh nakon uspješno izvedene tehnike (uz smijeh). A još bolji je pogled ponosa u očima trenera nakon osvojene medalje — to je neprocjenjivo.

Zato mislim da se ova dva svijeta savršeno nadopunjuju. U dizajnu mnogo dajem, a u sportu punim baterije. Taj balans je, po mom mišljenju, ključan za svakoga od nas.

Vlasnica ste studija u kojem nastaju vjenčanice i svečane haljine. Kako izgleda proces stvaranja jedne haljine, od prve ideje do trenutka kada klijentica stane pred ogledalo?

Za mene je ovo jedan od najljepših procesa na svijetu, posebno zato što su moje klijentice — mogu slobodno reći — posebne po tome što žele da nose haljine stvorene baš za njih. Obično dolaze s nekom početnom idejom, jer svi mi u glavi imamo sliku o tome kako bismo željeli da izgledamo u određenim prilikama, a posebno kada je u pitanju vjenčanica.

Od te početne ideje nastaje prototip, koji pravim kao prvi, grubi kroj. I onda, kao da se desi neka mala magija — baš na toj prvoj probi stvari počinju da se oblikuju. Rađaju se ideje, dodajemo detalje koji haljinu čine posebnom i jedinstvenom za tu konkretnu osobu. Biramo materijale, čipku, isprobavamo kako izgleda s različitim naborima, volanima… i tako dolazimo do finalnog kroja.

Naravno, veoma je važno da slušam klijenticu, ali i da ona sluša mene. To je partnerski odnos u procesu izrade. Nema tajni, nema skrivanja — postoji potpuno povjerenje između nas dvije. Samo tako može nastati savršena haljina. Najemotivniji trenutak u cijelom procesu je uvijek onaj kada na posljednju probu dođu drugarice i porodica da vide šta smo stvorile.

Taj izraz na njihovim licima je za mene najvrijedniji dio svakog procesa. Kada vidite oduševljenje u očima, i njen osmijeh… ma, savršeno.

Kako Ksenija Stanarević spaja snagu i nježnost

Šta za vas danas znači snaga žene? I na koji način, prema vašem mišljenju, žene mogu njegovati svoju unutrašnju i vanjsku snagu?

Snaga žene, po mom mišljenju, leži u njenoj samouvjerenosti — a ta samouvjerenost dolazi s iskustvom, ispunjenošću i, pomalo, zdravom sebičnošću. Moramo biti svjesne da smo mi pokretači, i da su ljudi oko nas istinski srećni samo kada smo i mi same srećne.

Moje iskustvo mi je pokazalo da sreća dolazi iznutra. Nije važno da li težimo ka većim stvarima, novim ljudima ili nekom sasvim trećem cilju — sreća je moguća i dok još nemamo sve što želimo, sve dok smo svjesne sebe i svakodnevno radimo na promjenama koje priželjkujemo.

Vjerujem da se snaga žene ogleda u njenom strpljenju i razumijevanju. Kroz prihvatanje i samospoznaju dolazimo do unutrašnje snage, a ona se tada prirodno prenosi i na našu spoljašnost. Kada žena jednom shvati da je ona ta koja pokreće — i da u sebi ima snagu — tada joj više nije teško da tu snagu njeguje.

Jer tada zna. Zna da je snažna i da se više nikome ne mora dokazivati. Svakoj ženi od srca želim da to otkrije u sebi.

Postoji li trenutak u vašoj karijeri, bilo u sportu ili u dizajnu, koji biste izdvojili kao najposebniji? Onaj koji vas uvijek nasmije kad ga se sjetite?

O da, kako da ne! Kada me to pitaju, odmah se sjetim jedne specijalne vjenčanice. Radili smo je za djevojku koja je bila u drugom stanju, a vjenčanica je bila toliko zahtjevna da je izrada trajala dva i po mjeseca — puno ručnog veza kristalima, čipkanih aplikacija koje su se ručno ušivale.

Kako se ručni rad radi tek na kraju, vjenčanica je morala biti gotova dva mjeseca prije vjenčanja kako bismo mogli početi s vezom. Naravno, znajući da je djevojka trudna, ostavila sam, kako sam mislila, dovoljno prostora za proširenje na predjelu struka — čak 10 centimetara.

Na probi pred vjenčanje, pokušavam da zakopčam haljinu… i ne ide! Falilo mi je još šest centimetara — preko onih deset koje sam već predvidjela. Toga se uvijek sjećam s osmijehom jer je djevojka bila potpuno smirena, dok sam ja bila u panici i razmišljala kako sada da „stvorim“ još tih šest centimetara. Naravno, uspjeli smo da završimo sve na vrijeme i haljina je bila savršena, ali taj osjećaj panike je jedan od rijetkih koji sam doživjela u svom dizajnerskom radu.

U sportu, jedna anegdota sa takmičenja u Češkoj uvijek mi izmami osmijeh. Došla sam iz Banjaluke da se pridružim svom treneru i timu iz Češke. Kada smo stigli na vaganje, nije bilo nijedne takmičarke u mojoj kategoriji, niti u nivou početnika — što je moj nivo. Bile su samo tri djevojke, sve deset kilograma teže, u naprednoj kategoriji i značajno mlađe.

Rekla sam da nema teorije da se borim pod tim uslovima, pitala sam šta time mogu da postignem i nalazila razloge da ne prihvatim borbe. Trener me slušao, ali ništa nije rekao. Otišli smo svi zajedno na večeru, i u sred večere meni stigne poruka na telefon — od trenera koji sjedi preko puta mene.

Poruka je glasila: „Svaki dan imaš dvije mogućnosti: da ideš bliže svojim snovima ili da pronalaziš izgovore. Izbor je uvijek tvoj.“ Naravno da sam se takmičila. I naravno da sam te borbe izgubila. Ali sam izašla s tri nove borbe iza sebe. Iskoristila sam ih da radim na tome da budem manje nervozna, da pod pritiskom primijenim tehnike koje sam učila i da slušam trenera čak i kad je napeto. Na kraju sam puno dobila, a skoro ništa izgubila.

Kako brinete o svom tijelu i umu u danima kada niste ni na treninzima ni u studiju? Imate li svoju rutinu koja vas vraća sebi i puni energijom?

Uvijek slušam šta mi govori moje tijelo i moja duša. Ako se zbog nečega osjećam loše, trudim se da to sebi objasnim i razumijem — pa se onda, u skladu s tim saznanjem, i ponašam. Isto važi i za tijelo i za um. Vjerujem da samo iskrenost prema samoj sebi može da nas dovede do unutrašnjeg mira.

Jako volim prirodu, pa mi boravak pored vode, gledanje u nebo i posmatranje živog svijeta — koji nam inače u svakodnevici često promiče — donosi veliko ispunjenje. Volim da kuvam, volim da čitam. Rekla bih da, kada dođe dan bez obaveza, najviše volim provesti vrijeme sa sobom. Uvijek tada saznaš nešto novo. (kroz smijeh)

Koju poruku biste poslali mladim djevojkama koje još uvijek vjeruju da moraju birati između snage i nježnosti, između borbenosti i ženstvenosti?

Moja poruka bi bila: nema tu biranja — snaga i nježnost idu jedno s drugim. Voljela bih da se mlade djevojke i žene više oslone na sebe i u sebi prepoznaju snagu i borbenost. Jer vjerujem da, kada si zaista snažna i borbena, tada si i spremna da budeš nježna i ženstvena. Tada možeš da se prepustiš, da se ne dokazuješ nikome jer si već dokazana sebi.

Voljela bih da razbijemo kliše da, ako si snažna i borbena, moraš biti „muškobanjasta“ — ili da, ako jesi „muškobanjasta“, ne možeš biti nježna i ženstvena. Željela bih da svaka djevojka i žena prvo upozna samu sebe. Sve smo različite, i u svakoj od nas postoji ono nešto posebno što nas čini unikatnim.

Kada spoznamo tu svoju posebnost — tada smo zaista svoje, tada smo snažne, i tada smo nježne. Kakva god da jesi — to si ti. Voli sebe. A kada kažem „voli sebe“, ne mislim da treba da prihvatiš ono zbog čega si nesretna, već upravo suprotno — da istinska snaga, borbenost i ljubav prema sebi dolaze iz hrabrosti da praviš promjene koje će te dovesti bliže sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nemanja Popović (@nemanjaphotographer)